Do raspada bivšeg Sovjetskog Saveza 1991. godine Bjelorusija je bila jedna od industrijski najrazvijenijih članica, a sa svojim razvićem je nastavila i u novom milenijumu.
Svako ko je ikada krenuo put Bjelorusije čuo je gomilu predsrasuda i “lažnih činjenica” o tome kako se zaputio u zemlju diktatora i nedemokrata. Svako je barem jednom čuo za Aleksandra Lukašenka koji prema tim pričama “krši ljudska prava, hapsi opoziciju, a demokratiju ne pušta ni da priviri u Bjelorusiju”. Ipak, koliko su sve te priče tačne? Kakav je zapravo život u Bjelorusiji? Zašto je Amerika “obećana zemlja”, a ne na primjer Bjelorusija?
Bjelorusija je svoj suverenitet proglasila još davne 1990. godine, a nezavisnost već naredne godine. Aleksandar Lukašenko na svoju državničku funkciju stupa 1994. godine i na njoj je do dan danas, a zašto ako je diktator? Zbog čega narod nije sa vlasti “skinuo” bjeloruskog diktatora kako ga mnogi nazivaju, nego ga već 26 godina pušta da Bjelorusiju vodi u budućnost?
Zato što stvari nisu uvjek takve kakvim ih mnogi prozapadno orjentisani analitičari i političari predstavljaju, već je istina upravo u izbornoj volji i odabiru naroda da Lukašenko i dalje gradi bolje sjutra Bjelorusije. Naime, svako ko se uputi u Bjelorusiju treba da bude spreman da sve predsrasude odbaci i uvidi da je to zemlja koja je jedna od rijetkih u kojoj je školovanje besplatno, u kojoj polovina radno sposobnog stanovništva radi u industrijskoj grani, koja ima razvijenu mašinsku industriju i izvozi koji premašuje nekoliko desetina milijardi dolara.
Bjelorusija je jedna od retkih zemalja koja je istovremeno članica nekoliko potpuno različitih međunarodnih organizacija. Od Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), ili ruskog vojnog saveza, potom Euroazijskog ekonomskog saveza ili ruske EU, do Partnerstva za mir pod okriljem NATO-a i Istočnog partnerstva pod okriljem EU. Bjelorusija je i član Pokreta nesvrstani, a Aleksandar Lukašenko je posmatrač Šangajske organizacije za saradnju, u Saveznoj je državi Rusije i Bjelorusije, a ne treba izostaviti da je država koju vodi i članica MMF-a i Svjetske banke.
Podatak koji govori u prilog koliki je ustvari standard života u Bjelorusiji jeste i to što je gotovo polovina radnog stanovništva zaposlena je u krupnim industrijskim gigantima, od proizvodnje traktora, velikih teretnih vozila, do rada u hemijskim fabrikama i mliječnoj industriji. Bjelorusija ima ogromno izvozno tržište za svoje proizvode, a glavni energenti (nafta i gas) dostupni su po nižim cijenama u odnosu na cijenu koju plaćaju članice EU. Razvijena je industrija traktora i drugih poljoprivrednih i građevinskih mašina, zatim hemijska, tekstilna i drvoprerađivačka industrija. Ekonomski bilans Bjelorusije u 2018. iznosio je 60 milijardi dolara, a samo šest odsto građana u Bjelorusiji ima primanja niža od granice siromaštva.
Za 2020. godinu Svjetska banka prognozira pad bjeloruske privrede za najmanje dva odsto, što je neuporedivo manje od većine evropskih zemalja koje se nalaze u korona krizi. Prema prvim procjenama za prvi kvartal ove godine, SAD će biti na oko minus 4,8 odsto rasta, a EU na minus 3,5 odsto.
Ono što je veoma važno za sliku o Bjelorusiji, jeste odluka predsjednika da uvede državne mjere za povećanje nataliteta, te je tako odobren program za podsticanje nataliteta u zemlji prema kom za prvo dijete porodice dobijaju 10 hiljada dolara, a porodicama sa više djece biće pokriveni svi životni troškovi i dodijeljeni stanovi. Takođe, škola je besplatna, a nezaposlenosti gotovo da nema, a tome svjedoči i podatak i da već godinama unazad stopa nezaposlenosti ne prelazi 1 odsto.
Poređenja radi, u Americi je nezaposlenost između 15 i 20 odsto, što je znatno više nego što je bilo u vrijeme velike recesije 2008. i 2009. godine, a nezaposlenih u brojkama je skoro 30 miliona. Više od 22 miliona Amerikanaca je zatražilo beneficije od države usljed siromaštva, a nedavno je objavljeno da se mnogi iz prestonice Amerike i Njujorka sele u “jeftinije gradove” jer je kriza neizdrživa.
Građanima Bjelorusije je na raspolaganju kupovina svih svjetski poznatih brendova, gorivo je jeftinije nego u mnogim evropskim zemljama, a izdavanja za komunalije su duplo manja nego u mnogim balkanskim zemljama. Gvozdena disciplina vlada, ali na dobrobit građana, a ne kao oličenje diktature. Naime, građani su veoma disciplinovani, nema smeća po ulicama, a od prije pet godina niko ne smije da pije alkohol van ugostiteljskih objekata. Ovakva slika ne može se vidjeti na krajnjem zapadu, a prema dostupnim podacima policija SAD je samo 2015. godine ubila 102 nenaoružana Afroamerikanca, a u 97 odsto slučajeva policajci koji su učestvovali u pucnjavi nisu optuženi za bilo kakav zločin, a 2019. godine zabilježen je najveći broj masovnih ubistava i to čak 211 slučajeva.
U Bjelorusiji svaki kvart ima crkvu novijeg datuma, poštuju se vjerske slobode, sve nacije su podjednako zastupljene, građanima su na raspolaganju autobusi, trolejbusi i metro po niskim cijenama karte, zdravstveni sistem je dostupan svim građanima, a u Americi od siromaštva i paprenih cijena zdravstvenih usluga, građani ni ne pomišljaju da bilo gdje krenu, a kamoli da se liječe. Prema podacima iz januara preko 30 miliona Amerikanaca nema zdravstveno osiguranje, dok je u Bjelorusiji besplatno za sve građane.
Još jedan dodatni pokazatelj koliko je velika razlika između Bjelorusije i Sjedinjenih Američkih Država jeste raspodjela bogatstva, takozvani džini (GINI) koeficijent, koji predstavlja odnos raspodjele bogatstva među stanovništvom. Prema poslednje objavljenim podacima Svjetske banke, Bjelorusija je u 2018. godini imala džini keoficijent od 25,2 odsto što je svrstava među zemlje u kojima vlada velika jednakost među stanovništvom i u kojima postoji jaka srednja klasa i mali broj ekstremno bogatih ljudi.
Takva situacija nije u Americi, te tamo prema podacima iz 2016. godine džini koeficijent iznosi čak 41,4 odsto. Pa šta je to onda što Bjelorusiju svrstava među diktatorske zemlje, a ne u one prozapadne sa demokratskim vrijednostima?
