Pođite od toga da svako zarađuje drugačije, ali to ne znači da oni sa niskim primanjima ne mogu da uštede. Zato su pravila o “fiksnim iznosima” za štednju, bilo na dnevnom ili nedjeljnom/mjesečnom nivou – često manje korisna.

Sasvim je logično da ne mogu istu sumu novca da izdvajaju oni koji zarađuju, recimo, 50.000 i 150.000 dinara mjesečno; doduše, možda onaj s višom zaradom ima i veće fiksne rashode, ali sve u svemu – ne postoji univerzalna norma, piše “Biznis Telegraf”.

Stoga je važno da budete svjesni ovih stvari kada se odlučujete za štednju:

1. Najprije treba uspostaviti cilj. Od toga sve zavisi. Ako imate novac, ali ne i cilj ka kojem težite, odnosno značajn razlog štednje – vrlo vjerovatno nećete uspjeti u svom poduhvatu, jer ćete pare potrošiti na “prvoj krivini”. Zapravo, lakše ćete naći “opravdanje” da novac nestane iz kasice-prasice. Što veći i značajniji cilj – to bolja i dugoročnija ušteda, bilo da skupljate za stan, biznis, auto, putovanje ili nešto drugo.

2. Prvo fiksni rashodi, pa sve ostalo. Ponovo dolazimo na temu vezanu za to da nije poenta u sumi koja se odlaže, već u strategiji. Kada dobijete platu, prvo se “riješite” mjesečnih troškova koji dolaze na naplatu svakih 30 dana. Npr, infostan, račun za struju, mobilni telefon… Od onoga što vam ostane, izdvojite određeni iznos za hranu i svakodnevne potrepštine, a ono što preostane – može se naći u kasici-prasici. Ako imate cilj – lako ćete se oduprijeti nepotrebnim troškovima, kao što je nova majica, parfem ili nešto treće.

3. Mjerite štednju “u procentima”. Šta to znači? Ne postoji jedno pravilo koje nalaže kako i koliko treba štedjeti, a suma koja se predlaže kao bazična za štednju na mjesečnom planu – uglavnom ne odgovara svima. Dakle, 100 eura ostavljenih sa strane neće jednako “teško pasti” onome ko radi za 500 i onome koje zarađuje 1.000 eura. Stoga se vodite procentima. Npr, svakog mjeseca izdvojite 5 ili 10 odsto novca za kasicu-prasicu, ali se trudite da ne smanjujete iznos, kako biste pratili kontinuitet, piše “Biznis Telegraf”.