“Poštovani,
Treba li Crnoj Gori Institut Igalo?
Institut “Dr Simo Milošević” u Igalu je zahvaljujući viziji, znanju, strategiji, saradnji, mobilizaciji resursa, poštenju, neviđenom strpljenju i upornosti, od malog liječilišta izrastao u grandioznu ustanovu, koja svakom društvu može služiti za ponos. Vrhunskim rezultatima i profesionalizmom zaposlenih, izgrađen je brend, koji se na strogom evropskom tržištu visoko kotira i kojim se Crna Gora može ponositi izvan svojih granica.
Do zatvaranja granica uzrokovanih pandemijom, u Institutu se godišnje liječilo više od hiljadu norveških pacijenata, uglavnom preko državnog programa Vlade Norveške. Takođe, na liječenju je godišnje boravilo više od 300 holandskih pacijenata, kao i pacijenti iz Švedske, Danske, Rusije, Ukrajine i sa prostora bivših jugoslovenskih republika.
I najvažnije, Institut je jedina specijalizovana ustanova za medicinsku rehabilitaciju u Crnoj Gori u koju se, preko Fonda zdravstvenog osiguranja, šalju najteži bolesnici, onesposobljeni moždanim udarom, bolestima srca i pluća, teškim reumatizmom, povrijedama i prelomima, teškim neurološkim bolestima… Institut je ustanova koja se bavi liječenjem bolesne djece i djece sa smetnjama u razvoju. Ta djeca se u Institutu osposobljavaju da naprave prve korake kojima će zakoračiti u život sa manje hendikepa, a njihovi roditelji se edukuju Ii osnažuju da im budu stabilna podrška.
U Institutu je zaposleno 538 radnika koji se već dugi niz godina suočavaju sa neizvjesnošču I egzistencijalnim problemima. Lični dohotci su niži u odnosu na javno zdravstvo za oko 35%, te su zaposleni, po ovom osnovu, potražili svoja prava pred sudom. Uprkos presudama u njihovu korist, zarade se i dalje obračunavaju po istom koeficijentu , a isplata je neredovna. Radnici Instituta, bez jasnih obrazloženja i izvjesnosti datuma isplate, čekaju septembarsku platu. Republički Fond zdravstvenog osiguranja nije izmirio svoja dugovanja, što je samo naglasilo dubiozu u kojoj se Institut nalazi.
Posljedice ovakvog višegodišnjeg stanja dovele su do odliva medicinskog kadra, što je ustanovu uvelo u kardovski stečaj. Situacija je do te mjere alarmantna da iziskuje hitno rješavanje nagomilanih problema, a svako odlaganje moglo bi dovesti do prestanka rada Instituta.
Sa druge strane, zahvaljujući postepenom otvaranju evropskih granica, potvrđen je nastavak inostranih programa u punom kapacitetu od aprila, 2022. godine.
Da li idemo prema tome da zbog nedostatka medicinskog kadra izgubimo strane, visoko isplative programe, koje je ustanova uspjela održati, uprkos svim nedaćama, tokom prethodnih decenija? Međunarodno tržište ne prašta neispunjavanje sporazuma, posebno ne u današnjoj planetarnoj borbi za opstanak.
Da li idemo prema tome da onemogućimo najtežim bolesnicima da se rehabilituju? Gdje će se rehabilitovati pacijenti nakon preležanog šloga ili operacije na srcu? Gdje će se rehabilitovati teško povrijeđeni i nepokretni bolesnici? Šta ćemo sa armijom teško oboljelih od multiple skleroze i drugih degenerativnih bolesti i sa pacijentima sa zapaljenskim reumatskim bolestima, koji zahvaljujući liječenju u Institutu Igalo održavaju pokretljivost i radnu sposobnost? Gdje ćemo liječiti djecu sa teškoćama u razvoju? Svako odgovorno društvo među najvećim prioritetima ima brigu o djeci i mladima sa hendikepom. Da li smo mi kao društvo stigli dotle da bolesnoj djeci oduzmemo pravo na rehabilitaciju? Kome će se roditelji obratiti za pomoć i ko će se baviti posljedicama nebrige o njihovoj djeci? Hoćemo li Evropskoj uniji, kojoj težimo, na taj način pokazati kako vodimo brigu o svojim bolesnima I nemoćnima?
Mogu li odgovorni napraviti računicu koliko će državu koštati posljedice proistekle iz eventualnog gašenja Instituta Igalo? Koliko će izostanak rehabilitacije poskupjeti druge vidove liječenja? Koliko će bolovanja i porast invaliditeta opteretiti budžet?
Sudbina radnika Instituta Igalo je samo jedna u nizu priča obespravljenih radnika crnogorskih preduzeća kojima se nije domaćinski gazdovalo. Država kao većinski vlasnik Instituta održava ustanovu na ivici ponora. Opština Herceg Novi se u predizbornoj kampanji intenzivno bavila Institutom. Sada, nadahnuta podrškom sa državnog nivoa, nagovještava vrijedne projekte koje je kandidovala za kapitalni budžet države, u vrijednosti od 70 miliona eura. U planu je izgradnja puteva, škola, rekonstrukcija zadužbina, rješavanje pitanja bolnice Meljine i Vektra Boke… Veliki ambiciozni planovi, koji će građanima, bez sumnje, donijeti boljitak. U planovima se, na žalost, nije našlo mjesta za Institut, jedino preostalo veliko preduzeće koje direktno ili indirektno obezbjeđuje prihode većem djelu Igala i po kome je grad Herceg Novi prepoznatljiv.
Vizionari sa početka 20.vijeka su znali kako da od malog ribarskog mjesta stvore liječilište i izgrade instituciju koja objedinjuje preventivu, liječenje i rehabilitaciju. Takva institucija, koju bi poželjela da ima svaka evropska država, danas traži nove vizionare koji će je prevashodno održati u životu , a potom joj vratiti stari sjaj.
Ukoliko Vlada Crne Gore, Fond zdravstvanog osiguranja i Opština Herceg Novi hitno ne odreaguju u cilju dugoročnog, strateškog rješavanja sudbine Instituta Igalo, onda ćemo svi zajedno biti odgovorni za njegovo gašenje. Zaposleni višedecenijskim trpljenjem bez otpora, odgovorni lošim upravljanjem, a nadležni nečinjenjem. Nažalost, najodgovorniji za propadanje Instituta se vjerovatno neće prepoznati ni u jednoj od pomenutih kategorija.
Na kraju,vraćamo se na pitanje sa početka teksta, koje postavljamo većinskim i manjinskim vlasnicima, udruženjima pacijenata i građanima:
Treba li Crnoj Gori Institut Igalo?”
Izvor: pcnen.com
