Da li ste se nekada osjećali kao da se satirete od posla na radnom mjestu a da za to niste dovoljno nagrađeni, ali da ne možete ni da odustanete od njega?

Ili ste možda jedni od onih koji misle da je savršeno normalno ne prihvatiti prekovremeni posao bez dodatnog plaćanja?

Bilo da ste ovi prvi ili drugi, vjerovatno će vas zanimati da znate da su Tiktokeri skovali izraz za ovaj najnoviji trend među zaposlenima.

Zove se „tihi otkaz”, ali su oprečni stavovi oko toga šta on tačno znači.

Neki kažu da je to odbacivanje ideje da posao treba potpuno da dominira nečijim životom i da zaposleni treba da teže nečem višem od onog sadržanog u opisu njihovog radnog mjesta.

Oni smatraju „rad po pravilima” normom i zdravim.

Za njih je neprovjeravanje mejlova van radnog vremena i odlazak sa posla tačno na vrijeme održavanje zdrave ravnoteže između posla i života.

Neki drugi kažu da je to mentalno i emotivno odjavljivanje sa posla i obavljanje samo onoga što se smatra osnovnim minimumom.

„Američki koncept?”

Ketrin Beri, Jutjub vlogerka iz Kalifornije, jedna je od onih koju je razočarao njen posao u prodaji i željela je da krene dalje u životu.

Nedavno je objavila video o svom iskustvu života sa „tihim otkazom” prije nego što je dala pravi otkaz, što je prepoznato kod mnogo ljudi i ona je dobila pregršt reakcija.

Ona kaže: „Jedna razlika koju sam, dakle, zapazila je da tihi otkaz znači jedno za Amerikance, a nešto sasvim drugo za ostatak svijeta. To je izrazito američki koncept.

„Mnogi su zbunjeni zašto je tihi otkaz uopšte bilo kakav pojam, jer oni kažu: ‘Živim u Švedskoj i to je prosto način na koji oduvijek radim svoj posao. Ne pokušavam da postanem šef ili da radim istovremeno posao troje ljudi.’

„Ja sam odrasla u Silicijumskoj dolini, a to je kultura brzog tempa, veoma kapitalistička, veoma radno orijentisana. Uvjek sam bila programirana da cenim vlastiti posao iznad svega drugog.”

Sagorijevanje

Ketrin nije u tome usamljena.

Prošle godine je više od četiri miliona Amerikanaca dalo otkaz na poslu, što je deo trenda koji ekonomisti nazivaju Velika ostavka.

Bio je to do sada najveći zabilježeni skok, prema analizi američkog Ministarstva rada.

„Najčešće ste potpuno sagorjeli, ne vidite svijetlu budućnost u tome. Ali istovremeno niste spremni da se posvetite dugom i mučnom procesu prijavljivanja za druge poslove i odlazaka na razgovore za posao i odlučivanje šta ćete dalje”, kaže ona.

„I tako, u toj srednjoj fazi, prije nego što ste spremni da pođete dalje, prosto odlučite da radite samo apsolutni minimum. Radite isključivo ono što morate da da bi posao bio obavljen, ali nikad ne izgarate i ne vršite presiju na samog sebe.”

Dvadesetčetvorogodišnja Pejdž Vest iz Sjedinjenih Američkih Država trenutno radi kao slobodnjak u oblasti poslovnih operacija koja je prošle godine dala otkaz posle posebno teške radne nedjelje na dobro plaćenom inženjerskom poslu koji joj je istovremeno stvarao veliki pritisak.

„Bila sam pod velikim stresom. Nisam spavala čitave nedelje i rekla sam sebi da ne mogu više da podnesem taj tihi otkaz.

„Moje mentalno i fizičko zdravlje počeli su da trpe, čak je krenula da mi opada kosa. Imala sam veoma gadnu nesanicu. Spopala me je muka svaki dan kad bih sela za radni sto. Shvatila sam da moram nešto da preduzmem, ali u to vrijeme se još nisam pomirila sa činjenicom da možda moram zauvjek da napustim taj posao. I zato sam ostajala da ga radim, dajući tihi otkaz skoro godinu dana.”

Ona dodaje da su njeni poslodavci bili šokirani kad im je konačno dala tronedjeljni otkazni rok.

„Obratilo mi se više ljudi iz rukovodstva. Željeli su da znaju da li oni mogu da urade nešto da mi olakšaju, čak su predlagali da odem na odsustvo. Ali imala sam osjećaj da samo odlažem nešto što će se na kraju svakako desiti.

„Savjetujem sve koji nisu sigurni u vezi sa svojim poslom da porazgovaraju sa nekim kome vjeruju, bilo da je to šef ili kolega. Ali za mene, došlo je do tačke kada sam znala da to nije za mene.”

„Profit važniji od ljudi”

U mnogim slučajevima, osoblje nema kome da se obrati sem ljudskim resursima.

Istovremeno, HR nije uvjek popularan: jedna studija je pokazala da 70 odsto zaposlenih ne vjeruje svom kadrovskom odjeljenju, imajući u vidu da i oni rade za kompaniju.

Ali neki rukovodioci kadrovskih službi su „tvrdokorni zastupnici zaposlenih”, kao Li Elena Henderson, koja je i instruktorka za karijeru iz San Antonija u Teksasu, u SAD.

Li predvodi i grupu za podršku „žrtvama toksičnog radnog mjesta” i pomaže im da osmisle izlazne strategije iz nezdravog radnog okruženja.

Ona priznaje da HR rukovodioci „primaju naređenja od rukovodstva” u svojim kompanijama i da je ona čak bila otpuštana zato što je „pružala otpor i zastupala zaposlene”.

„Nažalost, neke od tih organizacija umeju da budu veoma kratkovide i uporno stavljaju profit iznad ljudi. Nemaju osjećaj za posao, kontinuitet i održivost, jer da imaju, znali bi da je stavljanje ljudi na prvo mjesto pravi izbor.”

Humanitarna kriza

„Tihi otkaz je gaslajtovanje, ultimativno okrivljivanje žrtve, prebacivanje krivice i isključive odgovornosti u angažovanju na radnika, kad je zapravo na poslodavcu da pruži zaposlenom razlog i svrhu angažovanja u svakom smislu”, objašnjava Li.

„I zato je pravo pitanje koliko smo kao društvo glupi pred eksploatacijom radnika da sada imamo izraz za obavljanje posla i življenja života istovremeno – i da se to doživljava kao nešto negativno?

„Mislim da je prava riječ ovdje ‘glasan propust’ organizacije da namiri potrebe vlastite radne snage.”

„Generacija Z je lijena”

Pejdž kaže da tihi otkaz nije novi koncept.

„To se dešava već neko vrijeme, ali mislim da su ljudi sada otvoreniji kada govore o tome kako se osjećaju nego što su bili u prošlosti. Postoji retorika o generaciji Z kako su oni lijeni i misle da imaju pravo na sve i svašta. Ja imam dvadeset četiri godine. Ali najsmješnije od svega je da kad sam prvi put objavila video o tihom otkazu, mnogo značajno starijih ljudi od mene mi se javilo i reklo da su mogli da se poistovete sa mojim sadržajem.

„Mislim da generacija Z govori o tome zato što smo mi odrasli sa društvenim mrežama i opušteniji smo kada treba da kažemo šta želimo.

Neki ovu „svijest” pripisuju pandemiji i ekonomskoj neizvjesnosti koja je uslijedila.

Bilo da se radi o većoj fleksibilnosti prema radu na daljinu, većoj socijalnoj i ekološkoj odgovornosti, većoj plati, generacija Z se ne izvinjava nikome što želi sve to.

Anketa iz 2022. godine američke platforme za poslovni menadžment Asana pokazala je da više radnika iz generacije Z prijavljuje da se osjeća sagorjelo od drugih starosnih grupa, dok je anketa iz 2021. godine sprovedena na britanskim radnicima pokazala da 80 odsto ispitanika iz generacije Z prijavljuje da se osjeća iscrpljenije posle pandemije, za razliku od prosječnih 73 odsto u svim drugim starosnim grupama.

Mlađe generacije takođe imaju tendenciju da stavljaju prioritet na veću ravnotežu između posla i života, i traže poslodavce koji to podržavaju, prema globalnoj anketi sprovedenoj na generaciji Z i milenijalcima Deloita iz 2022. godine.

Radna kultura Sjedinjenih Država nije jedina koja je doživjela trend „tihog otkaza”.

Štaviše, neki kažu da je izraz bio inspirisan sada cenzurisanim izrazom sa kineskih društvenih mreža #tangping, što znači „ležati ispruženo”.

Mladi ljudi koji su iscrpljeni kulturom napornog rada sa naizgled malom nagradom zauzvrat takođe ističu potrebu za promenom načina života.

U Kini se tržište rada smanjuje, a mladi ljudi često moraju da rade više sati nego prije.

Ideja koja stoji iza „tang pinga” – ne preopterećivati se radom, biti zadovoljan dostižnijim ciljevima i pronalaziti vrijeme za opuštanje – hvaljena je kod mnogih i inspirisala je brojne mimove.

Izvor: BBC na srpskom