Balkanskim zemljama je još 2003. godine rečeno da je njihova budućnost u EU, ali danas su nade Srbije i još pet aspiranata – izbledjele, piše list The Economist, a prenosi Tanjug.
Evropljani, koji su se opekli poslije preranog ulaska Rumunije i Bugarske 2007. godine, ali i Brexita, ne pokazuju veliku volju da prošire svoj klub. Izjava predsjednika Evropske komisije Jan-Claude Јunckera iz 2014. godine, koji je rekao da nema proširenja tokom njegovog petogodišnjeg mandata, oslabila je mogućnosti reformista na Balkanu.
Danas samo 43 odsto Srba kaže da želi u EU, dok ih je 2009. bilo 67 odsto. Šta je krenulo naopako? Pristupanje bi natjeralo korumpirane elite u regionu da omoguće medijsku slobodu, jačaju vladavinu prava i liberalizuju svoje ekonomije. Mali broj njih želi da učini nešto od ovog, a njihovim zemljama nedostaje snažna administracija koja bi pomogla da prođu kroz promjene.
“Oni više ne vjeruju u to kada ih lažemo u vezi sa članstvom i mi ne vjerujemo njima kada nas lažu da će se povinovati pravilima EU”, rekla je Vesela Černeva iz Evropskog savjeta za spoljne odnose.
U posljednje vrijeme bilo je turbulentno i list podsjeća na krizu u Makedoniji, napetosti između Srbije i Kosova. Iako se kasnije region smirio djelimično, kako se navodi, naporima američkih diplomata, posebno Njemačka strahuje od novih sukoba, a šefica EU za spoljnu politiku Federika Mogerini ulaže intenzivne diplomatske napore na Balkanu.
To, kako navodi “Economist”, znači rad sa liderima poput Aleksandra Vučića. I dok su Evropljani ranije nadali da će Balkan transformisati pristupanjem, danas svoju vjeru polažu u trgovinu i investicije.
Ovonedjeljni samit u Trstu ponudio je planove za regionalno zajedničko tržište i evropske fondove za infrastrukturu. Kao i uvijek, na riječima je data podrška evropskoj perspektivi Balkana, ali apetit EU za ostvarivanje političkih promjena je izblijedio. Balkanske države su naporni partneri, opterećeni političkim razmiricama, slabim ekonomijama i graničnim sporovima zbog djelića vodene površine ili nekog planinskog vrha.
Ipak, EU ne bi trebalo da odustane od svog neuređenog zadnjeg dvorišta, ako ni zbog čega drugog, ono zato što pasivnost donosi rizik. Dijelovi Balkana su već postali rute za krijumčarenje ljudi, droge, oružja u EU, a islamistički ekstremizam pojavio se u dijelovima BiH i Kosova. U ovom okruženju, cinične igre lokalnih lidera koji često podstiču krize kako bi izigravali mirotvorca, lako bi mogle da izmaknu kontroli. U tekstu se navodi i da Evropljani često govore o “zloćudnom” uticaju spoljnih sila, poput Rusije i Turske, na zapadnom Balkanu, ali ekonomske, političke i kulturne veze sa ostatkom Evrope ostavljaju u sjenci Moskvu, Ankaru i njima slične, dok većina bakanskih lidera zna da nemaju budućnost van EU. To, kako se navodi, zahtijeva dvostruki pristup – veće oslanjanje na vlade koje tolerišu bezakonje ili neliberalizam i obnavljanje posvećenosti proširenju. Ali sve to traži odustajanje od skepticizma koji je poslije godina razočaranja pustio korijenje.
Možda bi kancelarka Angela Merkel ako pobijedi u septembru mogla da potroši malo diplomatskog kapitala na Balkanu. U Trstu se puno govorilo da je Balkan na raskršću, a zapravo je region na beskonačnoj obilaznici neispunjenih obećanja i birokratskog praznog hoda, zaključuje Economist.
Indikator
