Opskurni mehanizam arbitraže pod okriljem Energetske povelje, inicijalno kreiran da zaštiti interese i profit zapadnih naftnih kompanija u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, vratio se poput bumeranga. Sada prijeti da „olakša“ budžete bogatih država zapadne Evrope za stotine milijardi eura, kao kompenzaciju za odustajanje od fosilnih goriva. Među potpisnicima su i sve bivše jugoslovenske republike, osim Srbije, što se sada pokazuje kao prednost.
Spašavanje planete od kataklizme uzrokovane globalnim zagrijavanjem kroz odustajanje od korištenja uglja, nafte i gasa, u narednih tridesetak godina moglo bi koštati Evropu oko 1.300 milijardi eura, procjena je eksperata. Ko će to da plati zna se, porezni obveznici kroz državne budžete kao odštetu energetskim kompanijama. Planeta je planeta, ali profit je profit i sve je to u skladu sa zakonima i propisima. A vladavina zakona nema cijenu, pa šta košta da se plati.
Raspad Sovjetskog saveza za zapadne naftne kompanije bio je ispunjenje sna. Koncesije za eksploataciju ogromnih rezervi nafte i gasa u novonastalim državama mogle su se dobiti budzašto od novih vlastodržaca. Jedini problem je bio strah da bi u skoroj budućnosti na vlast mogli doći neki drugi ljudi i raskinuti postojeće, za zapadne kompanije izuzetno profitabilne ugovore o koncesijama. Srećom, zapadni briljantni pravni umovi došli su na genijalnu ideju, donošenje Energetske povelje kroz koju bi države potpisnice garantovale da šta god da se desi, uslovi koncesije i prateći profiti stranih investitora ostaju nedodirljivi.
U slučaju spora, kreiran je mehanizam arbitraže gdje ne važe nacionalni zakoni i ustavi i gdje odluke donose tri kvazi nezavisna arbitra, koji se biraju od slučaja do slučaja. Tako da ukoliko izmjena nacionalnog zakonodavstva za posljedicu ima negativan efekat na profitabilnost koncesije, strani investitor onda ima pravo da tuži odgovornu državu i traži adekvatnu odštetu, o čemu odlučuju arbitri i njihova odluka je konačna. A država koja izgubi spor ima da plati. Za svaki slučaj, ova zaštita rezervisana je isključivo za strane investitore, što je praktično značilo za zapadne investitore.
Povelja je donešena 1994. godine i na snagu je stupila 1998. godine, a svoje potpise su stavili predstavnici 54 države, većina evropskih država, Rusija, centralnoazijske države poput Kazahstana i Uzbekistana, ali i Japan i Jordan. Naravno, među potpisnicima su i sve bivše jugoslovenske republike, osim Srbije, što se sada pokazuje kao prednost. Takođe je zanimljivo da su SAD mudro preskočile ovu povelju, ostavši izvan, vjerovatno znajući pravila igre.
Kraj idile
Koliko je tačno do sada bilo pokrenuto slučajeva arbitraže pod okriljem Energetske povelje niko tačno ne zna, jer se sve odvija u dubokoj tajnosti, a strane u sporu nisu obavezne da obavijeste bilo koga. Sekretarijat Energetske povelje ima podatke da je do sada pokrenuto 142 postupka arbitraže, ali i sami priznaju da je stvarno broj vjerovatno veći. Tokom prvih 15 godina, do 2014. godine, 89 posto slučajeva arbitraže uključivalo je kompanije koje su tužile države centralne i istočne Evrope i centralne Azije, što znači da je sistem funkcionisao kako je i zamišljeno. EU je, sasvim razumljivo i očekivano, bila jedan od najglasnijih pobornika Energetske povelje i njenih pravila, sve u ime vladavine zakona.
Nakon 2014. situacija se počela drastično mijenjati. Iznenada, 68 posto slučajeva se odnosi na sporove gdje evropske kompanije tuže vlade članica EU, pri čemu je svaki treći spor protiv španske vlade. Smrtni grijeh Španije je što je 2013. godine počela sa aktivnom preorijentacijom na alternativne izvore energije, uključujući i subvencije za struju iz obnovljivih izvora.
I dok su globalne energetske kompanije posljednjih godina u javnosti na sve načine pokušavale da se predstave kao najveći zagovornici prelaska sa fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, u tajnosti su mnogo manje oduševljeni ovom idejom jer to znači i manje profite.
Njemački RWE tako je pokrenuo spor pod okriljem Energetske povelje, tražeći 1,4 milijarde eura odštete od holandske vlade zbog odluke da zatvori termoelektranu na ugalj Eemshaven, koja je puštena u rad 2015. godine. Kako se odluka holandske vlade o zatvaranju termoelektrana na ugalj do 2030. odnosi na sve termoelektrane, tužbu je podnio i vlasnik druge termoelektrane na ugalj, Maasvlakte, takođe njemačka kompanija Uniper. Nezvanično, njihov odštetni zahtjev je između 850 miliona i milijardu eura. Milijarda eura tamo, milijarda eura ovamo, pa se nabere.
Vlade Španije i Holandije nisu jedine koje su se našle na meti energetskih kompanija. Britanska kompanija Rockhopper tuži Italiju i zahtjeva naknadu za „značajnu ekonomsku štetu“ koju su pretrpjeli nakon što je italijanski parlament donio zakon kojim se zabranjuje vađenje nafte i gasa u području od 12 milja od obale.
A kolika je tačno „značajna materijalna šteta“ to će odrediti arbitri, kao i obično. Demokratija, izbori, parlament, suverenost, javni interes, sve je to fino, ali profit je iznad svakog zakona, parlamenta i ustava.
Ulaz besplatan, izlaz se plaća
Očekivano, EU optimizam za Energetsku povelju i sistem arbitraže kao vid zaštite stranih investitora iznenada je splasnuo, pogotovu kada deblji kraj izvlače zapadne vlade. Autorima Energetske povelje izgleda je omiljena pjesma bila „Hotel Kalifornija“, posebno refren, „you can check-out any time you like, but you can never leave“. Tako su prema pravilima, države potpisnice mogle napustiti ovaj klub, ali i tu je postojala začkoljica. Nakon formalnog napuštanja obavezuju ih pravila Energetske povelje još 20 godina, uključujući tu i pravo na odštetu stranih investitora.
Tako se i EU, odnosno njene zapadnoevropske članice, sada našla pred zidom. Ako se nastavi sa održavanjem postojećeg stanja, u narednim godinama i decenijama ne gine im isplata stotina milijardi eura energetskim kompanijama, u ime kompenzacije za izgubljeni profit zbog odustajanja od prljave energije. Sa druge strane, ako sada napuste Evropsku povelju, opet im sleduje plaćanje istih kompenzacija narednih 20 godina.
Sa istom dilemom već se ranije suočila Rusija, ali su Rusi zaključili da im se ipak više isplati da izađu iz igre što prije. Tako je Rusija još 2009. godine zvanično donijela odluku da napusti Energetsku povelju, svjesna da ih i narednih 20 godina obavezuju pravila povelje. Vrijeme prolazi brzo, pa je Rusiji preostalo da pregura još samo osam godina.
Do istog zaključka došla je i Italija, koja je odluku o napuštanju Energetske povelje donijela 2014. godine, pa Italijane pravila povelje obavezuju još 13 godina. Dovoljno da se naplaćaju obeštećenja energetskim kompanijama i više nego što su planirali.
Rješavanje kvadrature kruga
Za ostatak zapadne Evrope na stolu su alternativna rješenja. Jedna od opcija je kolektivno napuštanje povelje uz ignorisanje otkaznog roka. To je sa čisto pravnog aspekta neizvodljivo, ali u praksi ne bi bilo prvi put da veliki i moćni usred igre mijenjaju pravila, ako im se rezultat ne sviđa. Istina, to bi značilo i gubitak kredibiliteta, ali u životu ne može se imati sve, i kredibilitet i pare.
Druga opcija je da se radikalno izmijeni povelja, tako da bi mjere vezane za dekarbonizaciju i odbacivanje fosilnih goriva bile izuzete sa liste opravdanih razloga za obeštećenje investitora. Ova procedura bi mogla potrajati i ponovo se postavlja pitanje da li bi se izmjene mogle primjenjivati retroaktivno i koliko bi u međuvremenu pristiglo zahtjeva za obeštećenje.
Ono što je izvjesno je da će ubrzani prelazak sa fosilnih goriva na alternativne izvore energije biti mnogo komplikovaniji i mnogo skuplji nego što se činilo. Dioničari energetskih kompanija neće se odreći dividendi a menadžeri bonusa zarad spašavanja planete. Energija koju proizvode jeste „prljava“, ali njihov profit je čist i ako kupci neće biti u prilici da kupe i plate ovu energiju, onda će to platiti porezni obveznici. A na kraju, možda u budžetima nešto preostane i za ulaganje u čiste izvore energije.
Dražen Simić
Biznis i finansije 192/193, decembar 2021./januar 2022.
