Jednog dana početkom 1999. godine, ušao sam u prodavnicu kartica sa igračima bejzbola i ugledao blistavu karticu sa Čarizardom kako me doziva iz staklene kutije u kojoj je bila izložena. Spiskao sam poslednjih pet dolara koje sam imao — moj čitav džeparac — da bih je imao. Odlučio sam da je čuvam, baš kao i markicu s oznakom “prvo izdanje” sa leve strane našeg bljuvača vatre. A onda sam je, mesec dana kasnije, prodao na eBay-u.
Imao sam 11 godina, još sam išao u osnovnu školu, i naučio sam o kapitalizmu više nego na bilo kom času kom sam prisustvovao – do tada i od tada.
Sto pedeset dolara je mnogo za parče kartona, ali brzo sam naučio da stvari zapravo vrijede onoliko koliko je neko spreman za njih da plati. To nije ne znam kako senzacionalno otkriće, ali jeste važno za jedno dijete u tom uzrastu.
Moja prodaja kartice sa Čarizardom označila je početak moje zaljubljenosti u eBay koje je potrajalo nekoliko godina: od zamjene mojih kartica sa Pokemonima za novčane uputnice (bilo je to u vrijeme pre PayPal-a) prešao sam na prodaju mojih starih lutkica Beanie Babies, a prodao sam i stare flaše za viski mog oca i stare stripove mog ujaka. Prodao sam višak karata za neki koncert i, kad sam vidio koliko sam dobro prošao, preprodao karte za koncert koje sam kupio da bih ih utapkao. Jednom sam kupio 20 primjeraka igre NBA 2K2 na Best Buy-u za po jedan dolar, zato što je Dreamcast format bio na samrti i prodavnica je željela da ga se otarasi. Prodao sam ih za po dvadeset dolara na eBay-u.
Ne pišem ovo da bih se hvalisao kako sam kao srednjoškolac zaradio nekoliko stotina dolara. Samo želim da kažem da je, čak i danas, eBay najčistiji, najpristupačniji bastion kapitalizma koji postoji. I svako bi trebalo bar jednom da ga proba.
Kapitalizam možda nije najbolji ekonomski sistem i svakako se čini da ima neke urođene probleme poput te čitave postavke “bogati se bogate, a siromašni automatizuju” koja se upravo dešava. Ali, svidjelo se vama to ili ne, to je igra koju (makar mi u Sjedinjenim Državama) moramo da igramo. A eBay je najbrži način da se nauči kako ta igra funkcioniše.
Na eBay-u možete prodati bilo šta (u razumnim granicama, izuzev dijelova tijela, droge i eksploziva) ljudima širom svijeta. To vam je najveća garažna rasprodaja na svijetu i niko ne plaća ni centa više nego što, bukvalno, svijet misli da to nešto vrijedi.
I zato je eBay toliko važan: čitavog života srijećem osobe koje žive u zabludi da njihovo smeće vrijedi više od njegove tržišne vrijednosti samo zato što je njihovo.
Znate na koje mislim — one kod kojih na buvljacima cijena starih CRT televizora nikad nije podložna cjenkanju; one što prodaju društvenu igru kojoj nedostaje pola figurica za onoliko koliko su je platili kad je bila nova; oni što troše ogromne količine svog i vašeg vremena nervirajući se zbog cijene goriva, itd.
Plemenit je cilj ne postati jedan od tih ljudi, a eBay vas nauči vrijednosti svega i to vrlo, vrlo brzo. Nećete se brže dozvati pameti nego kad prodate specijalni set kartica travnatih Pokemona za koji ste mislili da vrijedi čitavo bogatstvo (na osnovu vaše prethodne prodaje Čarizarda) za 0,99 dolara plus poštarinu.
I iste sekunde kada naučite da cijena stvari nije ona koju joj je proizvođač namijenio, već da je to čudna kombinacija raznih faktora, kao što je koliko je konkretna roba tražena, rijetka, stara, neobična i kolekcionarska, plus mali praznični množilac (Božić, Valentinovo), vi ste slobodni. Slobodni ste od dodjeljivanja monetarne sentimentalnosti masovno proizvedenom đubretu koje sasvim slučajno posjedujete, slobodni ste od bijesa koji većina osjeća kad plaća preveliku cijenu tapkarošima za karte, slobodni ste od obaveze da ikad više pazite na časovima ekonomije, jer ste konačno naučili kako funkcioniše ovaj prokleti svijet.
I nikad više nećete provesti nedjelje i nedjelje kačeći stare VHS trake vaše bake na eBay, nudeći ih po cijenama koje je ona tražila. Samo ćete joj reći: “Hej, bako, pokloni nekom te glupe kasete” i završićete s tim.
Piše: Jason Koebler, Vice
