Slučaj Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje i austrijske kompanije Štrabag, koji je dodatno zakomplikovan prošlogodišnjom presudom Apelacionog suda o priznaju odluke međunardone arbitražnog tijela koje nije definisano ugovorom između dva preduzeća, uskoro će dobiti svoj epilog. Kakav, zavisi od novog rješenja Vrhovnog suda kojem je Ustavni sud Crne Gore ukinuo prethodno, pišu Dnevne novine.
Ustavni sud Crne Gore, podsjetimo, je na sjednici održanoj 29. januara većinom glasova usvojio žalbu Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje, ukinuo rješenje Vrhovnog suda iz 2018. godine i vratio na ponovno odlučivanje zahtjev za reviziju odluke Apelacionog suda.
Ustavni sud, kao najviši organ ustavnog jemstva koji odlučuje u situacijama kada ostali organi ne rješavaju sporove u skladu sa ustavnim načelima, uvažio je ustavnu žalbu koju su advokati RV “Crnogorsko primorje” Vanja Mugoša i Filip Jovović podnijeli zbog “povrede prava garantovanih Ustavom Crne Gore i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”.
U odluci Ustavnog suda navodi se da “Vrhovni sud nije dao dovoljne i relevantne ustavno pravne razloge za odbacivanje revizije kao nedozvoljene, a obrazloženje osporenog rješenja kosi sa Ustavom zaštićenim pravima i slobodama, kao i javnim poretkom Crne Gore”.
Ustavni sud ocjenjuje da dostavljeni prigovori u ustavnoj žalbi otvaraju pitanja o ograničenju prava na pristup revizionom sudu u postupku priznanja strane arbitražne odluke protivnika predlagača, podnosioca žalbe. Posljedica toga je onemogućavanje Regionalnog vodovoda da “ostvari pravo na pravni lijek protiv odluke koja direktno utiče na njihova prava, obaveze ili na zakonom zasnovane interese”.
Ocjena Ustavnog suda je da je riječ o “povredi ustavnog i konvencijskog prava na pristup sudu, kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje”, na što se odnosi član 32 Ustava Crne Gore, kao i član 6 Evropske konvencije, jer su to “opštepriznata osnovna načela prava”. Podsjećaju da ovo pravo nije i ne može biti apsolutno, ali da “postavljeni uslovi i ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu” i time ga suštinski narušiti.
Sumirajući postupke koji su vođeni u ovom predmetu, navodi se da je Vrhovni sud iz više razloga odbacio reviziju koju je tražio Regionalni vodovod. Prije svega, tumačenjem Zakona o arbitraži Vrhovni sud je “postavio generalno pravilo” da u ustavnom poretku Crne Gore, prema stanju pozitivnog zakonodavstva, revizija nije dozvoljena u postupcima priznanja stranih arbitražnih odluka. Ustavni sud zapaža da Zakon o arbitraži propisuje da se protiv rješenja donijetog u postupku priznanja strane arbitražne odluke može podnijeti žalba Apelacionom sudu.
“Ustavni sud iz toga zaključuje da je zakonodavac imao jasnu i nedvosmislenu namjeru obezbijediti strankama u postupcima priznanja stranih arbitražnih odluka djelotvoran put pravne zaštite protiv rješenja koja Privredni sud donosi u tom postupku. Zakon o arbitraži ograničio se samo na izričito navođenje redovnog pravnog lijeka žalbe. Međutim, norma Zakona o arbitraži u pravnom poretku Crne Gore zasnovanom na vladavini prava, nikako se ne može tumačiti na način da je zakonodavac apsolutno isključio pravnu mogućnost da se protiv navedenih rješenja Privrednog suda podnose raspoloživi vanredni pravni ljekovi, uključujući i reviziju, kao što bi se to moglo zaključiti iz rješenja Vrhovnog suda.
Ustavni sud je ocijenio da je Vrhovni sud pristupio ovom pitanju pretjerano formalistički i očigledno je proizvod ‘mehaničke’ primjene pozitivnog prava, kada se jedna zakonska odredba protumačila izolovano i nezavisno od jemstava pravičnog suđenja, bez uzimanja u obzir specifičnosti i važnosti pravne oblasti kojoj pripada konkretan sudski postupak i bez sveobuhvatnog sagledavanja ovog pravnog pitanja u svijetlu drugih mjerodavnih propisa.
Po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom predmetu ne radi se samo o tumačenju i primjeni prava na jedan pojedinačni slučaj već se radi o ustavno-pravnom pitanju da li odluke nižestepenih domaćih sudova kojima se priznaje ili odbija priznanje stranih arbitražnih odluka podliježu reviziji od strane Vrhovnog suda koji ima ustavnu obavezu da obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona od strane sudova. Takođe se navodi da u okolnostima konkretnog slučaja u kojima je Apelacioni sud tri puta ukidao, a četvrti put preinačio prvostepeno rješenje Privrednog suda, očigledno postoji važan javni interes da Vrhovni sud meritorno odgovori na sporna pravna pitanja.
