Mjere štednje koje nameće Njemačka, upropastiće vas, a već ste izgubili 6,5 biliona dolara, po ko zna koji put upozorava Evropsku uniju poznati ekonomista, profesor na Columbiji i dobitnik Nobelove nagrade Joseph Stiglitz.
Takozvano stezanje kaiša, koje iz Berlina čitavoj Uniji nameće vlada Angele Merkel, dokazano je imalo štetne posledice za čitavu evropsku ekonomiju, rekao je Stiglitz u novom osvrtu napisanom za Project Syndicate.
Stiglitz nabraja činjenice da su sve zemlje EU su na ivici privredne stagnacije, ako ne i nove, treće uzastopne recesije, većina zemalja EU nije još uspjela dostići pretkrizni nivo BDP, a zemlje poput Španije ili Grčke, upale su u depresiju koja se ogleda u činjenici da je svaka četvrta osoba nezaposlena.
BDP eurozone je, prema Stiglitzovoj računici, 15 odsto manji nego što bi bio da se finansijska kriza 2008. nije dogodila. To znači da je od početka velike recesije izgubljeno 6,5 biliona dolara, a samo ove godine, izgubljeno je čak 1,6 biliona.
Investicije, koje se pokušavaju podstaći ulagivanjem krupnom (i najčešće stranom) kapitalu, a koje prizivaju sve države članice EU, ne mogu, prema Stiglitzu, spasiti evropsku ekonomiju.
Države se nadaju da će niže poreske stope za korporacije stimulisati investicije. To je obična glupost. Investicije se ne mogu realizovati zbog nedostatka potražnje, a ne zbog visokih poreza, tvrdi Stiglitz.
“Mjere štednje su podbacile. Ali njihovi zagovornici spremni su da proglase pobedu na osnovu najtanjeg mogućeg dokaza – privreda se više ne urušava pa štednja mora funkcionisati! Međutim, ako je to kriterijum po kom ćemo se ravnati, možemo isto tako reći da je skok s ivice litice najbolji način silaska niz planinu”, ironičan je Stiglitz.
Jednostavno rečeno, dugotrajna recesija umanjuje evropski potencijal za rast. Ogromna količina dokaza upućuje na to da mladi ljudi u Evropi neće u svom radnom vijeku zaraditi ni približno sumi koju bi zaradili u vremenu prije recesije, piše Stiglitz.
Osim što politika rezova koju nameće Njemačka utiče na širenje osjećaja beznađa u čitavoj EU, istovremeno dolazi i do slabljenja demokratije, tvrdi Stiglitz.
I istorija protiv privatizacije
Privatizacija, nastavlja on, odnosno rasprodaja državne imovine po niskim cijenama nije dobar način da se dugotrajno poboljša financijska snaga države.
Za primjer Stiglitz uzima Francuze koji su prije tri godine dali glas socijalističkoj vladi Francoisa Hollandea. Bilo im je obećano da će vlada povećati poreze najbogatijima i povećati budžetsku potrošnju kako bi olakšala život najsiromašnijima.
Rezultat je upravo suprotan, francuska vlada smanjila je stope po kojima porez plaćaju velike korporacije i krenula u rezanje potrošnje. Hollande je zbog toga danas najnepopularniji predsjednik Francuske otkad postoje istraživanja, ali barem ga kancelarka Merkel zadovoljno tapše po leđima, direktan je Stiglitz.
Svoj uticaj Njemačka na sličan način pokušava da iskoristi u Italiji, koju tjera na masovnu privatizaciju. Italijanski premijer Matteo Renzi barem za sada se, piše Stiglitz, tome uspešno odupire “jer ima dovoljno zdravog razuma da shvati kako rasprodaja državne imovine dugotrajno nema previše smisla”.
Takve odluke, tvrdi Stiglitz, moraju se zasnivati isključivo na tome hoće li građani od njih imati koristi ili neće. A istorija je pokazala da neće, tvrdi on, navodeći primjer privatizacije penzionog sistema koja se, kaže, pokazala vrlo skupom, dok je američko, uglavnom privatizovano zdravstvo najmanje efikasno u svijetu.
