Kako cijene energije nastavljaju da padaju, a osnovni efekat prošlogodišnjeg povećanja cijena postaje sve veći, uz očekivanja da će stope inflacije u zapadnom svijetu pasti. Čak i da se to uskoro dogodi, cijene će u doglednoj budućnosti vjerovatno ostati neprihvatljivo visoke, čineći istinsku stabilnost cijena dalekom perspektivom.
Štoviše, očekuje se da će rastuće plate i tekuće geopolitičke tenzije, uz dugoročne strukturnr faktorr kao što su demografski trendovi i deglobalizacija, održati inflaciju iznad ciljeva koje su postavile centralne banke, i time dugoročno opteretiti zapadne ekonomije i društva.
Vrijeme je da centralne banke preduzmu odlučne mjere i poboljšaju svoje komunikacijske strategije. Kreatori politike moraju hitno da objasne uzroke sadašnje visoke inflacije, njene posledice i mjere koje su preduzete za njeno regulisanje. Ova komunikacija ne smije da bude ograničena na učesnike na tržištu, jer je učešće građana jednako važno – ako ne i važnije. Na kraju krajeva, građani su najvažniji partneri centralnih banaka u borbi protiv inflacije i zaštiti sopstvene nezavisnosti.
Efikasna komunikacija zahtijeva detaljan uvid, samokritičnost i poniznost. Ranije su centralne banke činile greške, poput pogrešno definisanog perioda stabilnosti cijena kao epizode s neprihvatljivo niskom inflacijom. Njihova asimetrična monetarna politika u proteklih nekoliko decenija, koja je rezultirala progresivnim smanjenjem kamatnih stopa, ograničila je njihov potencijalni manevarski prostor i dovela do značajnih poremećaja na tržištu. Ipak, uprkos dokazima o šteti uzrokovanoj njihovom ultra-ekspanzivnom politikom niskih kamatnih stopa i ogromnom ekspanzijom bilansa, centralni bankari su više puta odlagali okončanje primjene takvih politika.
Kreatori politike bili su suviše spori da prepoznaju snažnu inflaciju koju su pokrenuli poremećaji u lancima snabdijevanja, kao posljedice COVID-19 i rata u Ukrajini. Zanemarujući ili previđajući kritične ekonomske i monetarne pokazatelje, smatrali su da je skok cijena „prolazna” pojava koja ne zahtijeva hitnu akciju, a tržištima i javnosti su davani obmanjujući signali da će kamatne stope biti niske do 2024. godine.
Zbog ovih pogrešnih dijagnoza i odloženog odgovora na inflaciju, centralne banke nisu imale drugog izbora osim da nastave sa agresivnim povećanjem kamatnih stopa koje je zateklo učesnike na tržištu i dovelo do raznih poremećaja. Odstupajući od svog osnovnog mandata – da osiguraju stabilnost cijena – kako bi ostvarili druge, nepovezane političke ciljeve, centralni bankari koji su nekada bili slavljeni kao heroji, sada su ozbiljno narušili svoj kredibilitet. Posebno je to primjentno u zemljama eurozone, gdje su njihov analitički neuspjeh i pogrešna procjena doveli u pitanje pouzdanost i djelotvornost kreiranja politika i preporuka vladama.
Da bi povratile povjerenje javnosti, centralne banke moraju da napuste svoju monetarnu kulu od slonovače. Koliko god zanimljiva bila predavanja na univerzitetima i istraživačkim institucijama, njihova primarna uloga je da afirmišu značaj centralnih bankara. Ali akademski diskurs i velike riječi neće pomoći centralnim bankama da pridobiju širu javnost. Evropska centralna banka je u svom strateškom pregledu za 2021. navela da bi u budućoj komunikaciji trebalo da koristi pristupačniji jezik, da bi obrazovala javnost o složenim pitanjima – ali bez njihovog pretjeranog pojednostavljivanja. Nažalost, ECB od tada nije promijenila pristupačnost komunikacije niti je postala prihvatljivija za građane.
ECB, odgovorna da osigura stabilnost cijena u 20 evropskih zemalja, postala je previše udaljena od same javnosti kojoj služi, pa sada mora da uloži daleko veće napore kako bi premostila taj jaz. Budući da komunicira uglavnom na engleskom jeziku, svaka usmena i pisana izjava mora da bude prevedena na nacionalne jezike, a zadatak javnog angažmana uglavnom pada na nacionalne centralne banke – iako ta uloga nije jasno definisana. U eri prije eura, centralne banke su efikasnije komunicirale sa građanima, održavajući nivo povjerenja koji ECB trenutno nema.
Ali nacionalne centralne banke su se još više otuđile od javnosti otkako je euro uveden prije skoro 25 godina. Kreatori nacionalne monetarne politike nisu uspjeli da posluže kao efikasni brokeri informacija – dijelom zbog internih neslaganja unutar Upravnog savjeta ECB. Iako bi korištenje ovih neslaganja bilo problematično u fazi pokretanja ECB-a bila prilika da se prikupi podrška javnosti za različita tumačenja, to vjerovatno nije problem sada kada je banka sazrela.
U vremenima visoke inflacije ključno je ponovo uspostaviti vezu između nacionalnih centralnih banaka i javnosti. Da bi to postigle, banke moraju da odbace nepotrebne zadatke, oslobode kapacitete, fokusiraju se isključivo na svoj osnovni mandat i pokrenu sveobuhvatne kampanje za informisanje javnosti. Ali, centralne banke ne mogu da vrate ni kredibilitet ni povjerenje javnosti ako ne preuzmu odgovornost i ne uče iz svojih grešaka.
Nažalost, izgleda da centralne banke nisu voljne da se uključe u ovaj neophodan proces samorefleksije. Do danas, samo je Banka rezervi Australije priznala svoje greške u politici i poduzela korake za veće učešće građana. Druge centralne banke trebalo bi da slijede primjer Australije – i nadaju se da je šteta uzrokovana njihovim greškama nadoknadiva.
Autor: Jürgen Stark, bivši član Izvršnog odbora i Upravnog savjeta ECB-a, bivši zamjenik guvernera Deutsche Bundesbank i počasni profesor na Univerzitetu u Tibingenu
Prevod: Bankar.me
