• Zabrinjava mogućnost da ES2 može ubrzati inflaciju, dodatno narušavajući cjenovnu konkurentnost Crne Gore, ali i standard građana

• Od malo povećanja plata koje nijesu minimalne do ozbiljne dugoročne štete Fondu PIO

• Ovo što je urađeno s penzijama, nije urađeno nigdje u Evropi, kao ni opterećenje na zarade – što govori o opasnosti ovog eksperimenta – jer ES2 nije ništa drugo do eksperiment

• Alarmantan je gotovo potpuni izostanak kredibilnih kompenzatornih mjera za pokrivanje manjka

Fiskalna strategija Crne Gore pokazuje da, kada se ekonomski populizam suoči s realnošću, rezultat je labav kompromis. S toga je zanimljivo da vladin strateški dokument ne uključuje veći dio predizbornih obećanja. Štaviše, nestao je čuveni kalkulator, a s njim i povećanje svih zarada od 25 procenata, koje nije moglo biti ostvareno bez potpunog ukidanja doprinosa za PIO – kazao je za Bankar Mladen Grgić, savjetnik Predsjednika Crne Gore za ekonomiju i ekonomsku diplomatiju.

On je podsjetio da se, na okruglom stolu, kao i u komentarima na Fiskalnu strategiju (Strategija), osvrnuo na neke tehničke aspekte koji nijesu zanemarljivi, ali najveći problem ovog dokumenta su suštinski nedostaci.

Iako Strategija sadrži sve potrebne elemente koje jedan takav dokument treba da ima – makroekonomske projekcije, planove državnih prihoda i rashoda, te upravljanje javnim dugom – nedostaje ključan element, a to je razmatranje fiskalnih rizika. U vremenu kada se predlaže program poput „Evropa sad 2“ (ES2), koji sa sobom nosi ogromne ekonomske neizvjesnosti i fiskalne rizike, ovakav propust je više nego zabrinjavajući.

Kada se dublje analizira sama Strategija, postaje jasno da ona ne uspijeva uspostaviti kredibilnu vezu između onoga što vlada planira i fiskalnog okvira na srednji rok. Vlada nam najavljuje snažan ekonomski rast, povećanje standarda i investicioni ciklus koji će nas lansirati među najrazvijenije evropske zemlje. Međutim, kada pogledate aneks i brojeve koje dokument nudi, postaje jasno da od toga nema ništa. Dakle, vladin narativ opovrgava ključni strateški dokument iste te vlade.

Naime, predviđa se nešto snažniji realni rast u 2025. godini od 4,8% (koji bi, naravno, bio vođen potrošnjom), ali isti taj rast se smanjuje na 3,1% u 2026. godini, uz neznatno povećanje na 3,2% u 2027. godini.

Takođe zabrinjava mogućnost da ES2 može ubrzati inflaciju, dodatno narušavajući cjenovnu konkurentnost Crne Gore, ali i standard građana. Ne samo to, uspješnost ovog programa počiva upravo na inflaciji koja će „pojesti“ sve ono što vlada „da“ građanima. Već sam ranije pominjao kako se inflacija vladi isplati, pa se protiv nje ni ne bori. Ovo će sada biti još očiglednije, jer Strategija nudi koncept prema kojem vlada zavisi od nominalnih prihoda koji rastu s inflacijom.

Isto važi i za najavljeni investicioni zamah, koji se gubi u brojkama predstavljenim u vladinoj strategiji. Predviđeno je smanjenje kapitalnih izdataka sa 3,8% BDP-a u 2024. godini na 3,6% BDP-a u 2025. godini, uz dalja skromna povećanja planirana na 3,9% BDP-a u 2026. i 4,1% BDP-a u 2027. godini.

Problematično je i planirano smanjenje državnih rashoda za zarade, koje se u strategiji pojavljuje bez ikakvog objašnjenja ili pratećih reformi. Ova projekcija djeluje nerealno i teško održivo, posebno u trenutku kada se država suočava sa izuzetno zahtjevnim administrativnim obavezama u susret ubrzanom putu ka EU (naravno, ako je vlada i dalje na tom putu).

Koje su kompenzatorne mjere i koliki je stvarni gubitak prihoda

Procjene budžetskog manjka takođe djeluju optimistično. Iako Strategija pokušava uvjeriti javnost da će manjak biti kontrolisan, stvarni gubitak prihoda mogao bi biti daleko veći. Ono što je još alarmantnije jeste gotovo potpuni izostanak kredibilnih kompenzatornih mjera za pokrivanje ovog manjka. Predložene mjere, koje bi trebalo da nadomjeste najveći dio gubitka, su neuvjerljive, a autori ne nude kredibilne i detaljne analize kako se došlo do tih projekcija.

Prva navodna kompenzatorna mjera, “Rast prihoda iznad planiranih u 2024. godini” od 50 miliona eura, ne zaslužuje da se nađe među kompenzatornim mjerama. Bilo bi profesionalno i etički korektno da nam je vlada rekla kako bi izgledao scenario bez ES2, pa na osnovu toga ponudi uticaj mjera koje uvodi. Nominalni rast prihoda u 2025. godini bi se svakako desio zbog inflacije i privrednog rasta, stoga, ova mjera nema stvarni efekat na smanjenje budžetskog manjka.

Druga navodna kompenzatorna mjera, “rast prihoda po osnovu ekonomske aktivnosti u 2025. godini” od 70 miliona eura, takođe je neosnovana. U Fiskalnoj strategiji nema dokaza da bi ES2 mogao dovesti do održivog povećanja privrednog rasta. Dugoročni rast zavisi od strukturnih reformi, dok ES2 stimuliše agregatnu tražnju, što će prvenstveno rezultirati povećanjem uvoza i trgovinskog deficita. Prema tome, ne može se očekivati dugoročno ubrzanje privrednog rasta niti kompenzatorni prihodi po ovom osnovu.

Sporni PDV u turizmu  i akcize na mirna vina

Povećanje PDV-a u sektoru turizma, koji ove godine trpi zbog znatnog rasta cijena i hroničnog nedostatka avio dostupnosti, dodatno opterećuje naš ključni ekonomski sektor u konkurenciji sa zemljama koje ostvaruju prednost. U ekonomiji koja zavisi od turizma, a karakteriše je slaba produktivnost, rast cijena dodatno narušava konkurentnost turističkog sektora.

Nadalje, akciza na „mirna“ vina pokazuje potpunu kratkovidost vlade u odnosu na realni sektor. Ne mogu a da se ne zapitam: zašto baš proizvođači vina (ali i bilo koji drugi akteri realne ekonomije)? Svakodnevno slušamo priče o uvozničkim lobijima, gotovo nepostojećoj proizvodnji, o preko 700 miliona eura vrijednosti uvezene hrane na godišnjem nivou, pa i lamente vlade da trgovinski lanci vještački povećavaju cijene, a onda uvedemo namet onima koji nešto proizvode?! Pritom, državna kompanija „Plantaže“, koja je regionalni brend, grca u problemima, bez jasnih predloga vlade za izlazak iz njih. Što se tiče povećanja PDV-a na kulturu, štampu i knjige – čini se da to simbolično pokazuje koliko je kompenzatorna strana neuvjerljiva.

Dakle, kada sve uzmete u obzir, dolazite do zaključka da se zbog malog povećanja plata (do 7% za one iznad minimalne), koje će pritom vrlo brzo biti obesmišljeno inflacijom – nanosi ozbiljna dugoročna šteta Fondu PIO. Ponovo slušamo poruke da penzije nisu ugrožene i da se ne ukida Fond PIO. Vlada to predstavlja kao stvar administrativne odluke, a ne obaveze države i društvenog ugovora koji traje već generacijama. Nažalost, ono što smo dobili izjednačavanjem penzija – gdje sada skoro 70 procenata (možda i više) penzionera prima minimalnu ili približno minimalnu penziju – jeste postepeno, bez reformi, napuštanje Bizmarkovog modela. Bojim se da buduće reforme neće biti ništa drugo do konstatacija onoga što će već biti realnost na terenu. Nije zgoreg pomenuti da ni ovo što je urađeno s penzijama, nije urađeno nigdje u Evropi, kao ni opterećenje na zarade – što govori o opasnosti ovog eksperimenta – jer ES2 nije ništa drugo do eksperiment.

Zablude o konkurentnosti i nova ekonomska teorija

Tu dolazimo do zablude o konkurentnosti. Osim što smo dobili novu ekonomsku teoriju po kojoj ne postoji inflacija izazvana povećanom potražnjom, dobili smo i novu minimalističku teoriju o konkurentnosti – naime, da se ista povećava ako se smanji opterećenje na zaradu. To demantuju sve one zemlje koje imaju daleko veće poreze od nas, ali privlače mnogo više stranog, pa i domaćeg kapitala.

Naša ekonomija ima hronično nisku produktivnost. Sama struktura ekonomije, gdje dominira turizam, počiva na poslovima koji su nisko plaćeni. Ovakav sistem zarada pogoduje ambijentu koji se bazira na IT industriji; nažalost, kod nas je ona slabo razvijena, i možda je trebalo ići u razvoj iste prije nego što se fiskalni sistem prilagodi njoj.

Na kraju, Fiskalna strategija koja bi trebala biti mapa puta vlade(a) kroz izazove narednih godina, nažalost, više djeluje kao skup ad hoc rješenja nego kao promišljena politika koja osigurava ekonomski rast i stabilnost. Ako ne bude neke veće globalne ekonomske katastrofe (a ništa nije isključeno u geopolitičkom kuršlusu u kojem se nalazimo), novac za ES2 će se naći, aerodromi će otići pod koncesiju, smanjiće se kapitalni izdaci, inflacija će uraditi svoj dio posla, i autori će reći da je stvar održiva.

“Evropa sad 1”, koja je konstatovala realnost ekonomije i donešena je u trenutku kada su ekspanzivne fiskalne mjere bile neophodne (i mnogo je finansijski skromniji paket), najvećim dijelom je „uspjela“ zahvaljujući prilivu stranaca i inflaciji. Nažalost, to nije istina koju kreatori fiskalnih politika uzimaju u obzir, tako da umjesto katarze, možemo očekivati podizanje uloga. Na sve ili ništa.