Za više od sedamdeset posto ljudi na svijetu očekuje se da će živjeti duže od 65 godina, što znači da ih čeka penzionisanje, ali zašto je odabrana baš 65. godina za to? Saznali smo kada se ta starosna granica pojavila kao odlučujuća za odlazak u penziju i pitali smo stručnjake kada bi zapravo bilo realno zaključiti rad.

Demografska slika Hrvatske kada se prikaže u obliku stubičastog grafikona, već dugo podsjeća na urnu, a broj rođenih je neuporediv s brojem umrlih – mnogo više ljudi umire nego što se rađa.

Često mlađi čuju od starijih kako im se više ne radi i da im je dosta – rade cijeli život, ušli su u ozbiljnije godine i više nemaju snage ni za interakciju s drugima, ni za obavljanje svakodnevnih radnih zadataka koje već godinama rade zatvorenih očiju.

Dok oni maštaju o vremenu kada neće morati raditi ništa osim onoga što žele, nas je zanimalo ko je, kako i zašto odredio 65. godinu kao starosnu dob za penziju i da li je ona uopšte realna za odlazak u penziju?

Bismark je postavio osnovu, a Ruzvelt je potvrdio

Prvi predloženi plan državnog penzionisanja pripisuje se njemačkom „gvozdenom kancelaru“ Otu fon Bismarku, koji je 1881. godine predložio da radnici dobiju penziju, koju bi finansirala država, u dobi od 70 godina.

Nakon Prvog svjetskog rata širom svijeta starosna granica za penziju je smanjena na 65 godina, a uvedena je kada je američki predsjednik Frenklin D. Ruzvelt 1935. godine potpisao Zakon o socijalnom osiguranju.

Zašto je baš 65. godina odabrana za početak penzionisanja nikada nije u potpunosti objašnjeno, pa smo odlučili da pitamo stručnjake koja bi bila realna i idealna starosna granica za penziju s obzirom na zdravstvene i mentalne aspekte.

Uticaj rada na psihičko zdravlje

Josipa Sivrić, magistar psihologije iz Društva za psihološku pomoć i vođa projekta pod nazivom „Klub 65+“, na pitanje kako dugogodišnji rad utiče na psihičko zdravlje pojedinca odgovara da su „istraživanja pokazala da je zaposlenost povezana s višim kvalitetom života, boljim mentalnim zdravljem, širom društvenom mrežom i većom socijalnom uključenosti. Posao nam daje osjećaj svrhe, organizuje vrijeme u toku dana i angažuje naše mentalne kapacitete. Pokazano je da pojedinci koji su kognitivno, društveno i intelektualno aktivni duže efikasno funkcionišu. Takođe, boljim kognitivnim funkcionisanjem smanjuje se rizik od demencije, čija prevalencija raste s godinama“.

Sivrić ističe da rad može imati i negativne efekte jer „dugotrajna izloženost visokim nivoima stresa na poslu može dovesti do akumulacije stresa s kojim više ne možemo da se nosimo, pa se tada može pojaviti sindrom izgaranja (engl. burnout). Stoga, posao i okruženje u kojem radimo mogu negativno uticati na mentalno zdravlje pojedinca“.

Vapaj za penzijom nije znak starosti, već izgaranja

Kada osoba kaže da joj je dosta i da više ne može ili ne želi raditi, Sivrić kaže da je, bez obzira na godine, to znak izgaranja na poslu, a simptomi su jasni: „Osoba postaje nezainteresovana, ne razvija bliske odnose i ne povezuje se s drugima s lakoćom s kojom je to ranije činila. Javljaju se anksioznost, osjećaj bespomoćnosti, gubitak interesa i motivacije, emocionalna praznina, osjećaj gubitka smisla, apatija i depresija“.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, uobičajena stanja u starijem dobu uključuju gubitak sluha, sivu mrenu, bolove u leđima i vratu, osteoartritis, hroničnu opstruktivnu bolest pluća, dijabetes, depresiju i demenciju.

Pored navedenih zdravstvenih problema, koje mogu ometati osobu u obavljanju svakodnevnih radnih zadataka, nakon određene dobi javljaju se hronične bolesti koje su često rezultat velikog stresa i pritisaka kojima smo izloženi, pa se pojavljuju i fizički simptomi, poput hroničnog umora, iscrpljenosti, pada imuniteta, glavobolja, bolova u mišićima i problema sa spavanjem.

Sve više penzionera radi

Alen Mrvac, stručnjak za odnose s javnošću, kaže da „iz godine u godinu raste broj penzionera koji se odlučuju za rad uz zadržavanje penzije. Na kraju jula zabilježen je rekordan broj od 32.573 penzionera zaposlenih na pola radnog vremena. Najviše ih je zaposleno u trgovini, prerađivačkoj industriji, građevinarstvu, te u stručnim djelatnostima i administraciji“.

Glavni razlog – male penzije

Razlog je jasan – male penzije ih primoravaju da potraže dodatni posao. „Rad na pola radnog vremena omogućava im dodatni prihod uz penziju, a poslodavcima daje priliku da popune radna mjesta, naročito u sektorima gdje nedostaje radne snage“, kazao je Mrvac.

Sivrić objašnjava da teška finansijska situacija koja penzionere vraća na tržište rada da bi osigurali egzistenciju može negativno uticati na njih.

Poslodavci u potrazi za radnicima

Poslodavci sve češće zapošljavaju penzionere zbog manjka radne snage. „Stariji radnici, uključujući penzionere, često su izuzetno pouzdani zaposlenici. Njihovo dugogodišnje radno iskustvo, razvijene radne navike i zreo pristup poslu čine ih stabilnim i odgovornim radnicima. Takođe, penzioneri često pokazuju veliku motivaciju jer uživaju u prilici da ostanu aktivni i doprinesu društvu“, rekao je Mrvac.

Penzioneri poznati kao dobri radnici

Osim manjka radne snage na tržištu rada, poslodavci se odlučuju za starije radnike zato što su izuzetno pouzdani, iskusni i ozbiljno shvaćaju svoj posao.

‘Stariji radnici, uključujući penzionere, često su izuzetno pouzdani zaposleni. Njihovo dugogodišnje radno iskustvo, razvijene radne navike i zreo pristup poslu čine ih stabilnim i odgovornim djelatnicima. Također, umirovljenici često pokazuju veliku motivaciju jer uživaju u prilici da ostanu aktivni i doprinose društvu, a dodatni prihod pomaže im u podmirivanju troškova. Njihovo strpljenje i iskustvo u rješavanju problema često im daju prednost u odnosu na mlađe radnike’, rekao je Mrvac.

Ne rade svi iz potrebe, ima onih koji to žele

No što je s onim osobama koje nastavljaju raditi poslije penzionisanja iako za time nemaju potrebe, već je to isključivo pitanje njihova izbora.

Sivrić objašnjava da je odlazak u penziju ‘velika životna promjena koja može izazvati značajnu količinu stresa’, a kako će se osoba tome prilagoditi, zavisi o mnogo čemu.

‘Ako osoba želi ići u penziju, ima podršku i društvo ljudi oko sebe ili partnera koji je već penzionisan, materijalnu sigurnost, a i aktivnosti kojima bi popunila slobodno vrijeme, veće su šanse da će joj penzija biti dugo očekivano i ugodno iskustvo. S druge strane, ako nemamo finansijsku sigurnost, podršku bližnjih te hobije, događa se da nam ostaje previše vremena s kojim ne znamo što bismo, dan nam gubi strukturu koju je nekada imao, izloženi smo ekonomskom stresu i u manjem smo dodiru s drugim ljudima, što može dovesti do usamljenosti i mogu se javiti osjećaji besmisla, beskorisnosti i straha za budućnost’, pojasnila je Sivrić.

Izvor: T portal