Pitanje koje preko noći može da postane aktuelno.
Čak iako vam danas djeluje da je to skoro nemoguće nikada ne možemo biti sigurni šta se valja iza brijega. Znate koliko radite, koliko to što radite vrijedi, vjerujete da to i drugi prepoznaju i cijene. Ipak, dešava se da sve to umije da sklizne u vodu, voda odnese sva ta djela i zasluge, a vi ostanete na obali sami, bez adekvatnog prevoza na drugu stranu rijeke. Tamo morate da pređete, to više nije stvar vašeg izbora. Pružena vam je ruka, zahvaljeno vam je na saradnji i pokazana su vam vrata.
Neko ko je zakupio ovu obalu, raširio suncobrane i postavio ležaljke ne želi vas više za gosta.
Jedino što možete da uradite jeste da zaplivate na tu drugu stranu. Jedno vrijeme sigurno ćete poželjeti da ostanete u plićaku i sa suzama u očima tugujete nad nepravdom koja vas je zadesila. Sasvim razumljivo i sasvim očekivano. Opet ni tu dugo ne možete da ostanete. Pada noć, voda će uskoro postati previše hladna da biste stajali u mjestu, a povratka kao što znate nema.
Ako zanemarimo početan šok, nevjericu i strah od izgubljenog tla pod nogama vjerovatno će se javiti i osjećaj da smo možda mogli ranije da krenemo da pravimo splav koji bi bio ukotvljen tu negdje u blizini za svaki slučaj. Pored toga sigurno je da će se u našoj glavi pojaviti jedno vrlo neprijatno pitanje: Da li zaista vrijedim toliko koliko mislim?
Kada se nemili događaj već desio i vi ste neminovno zaplivali prema drugoj strani postoje neke stvari koje sigurno ne treba da radite da ne biste sebi otežali ionako već težak zadatak. Da ne zaboravimo i to da sigurno niste baš u najboljoj kondiciji. Prividna sigurnost trenutnog posla učinila je da se malo opustite pod suncobranom koji je bio rezervisan na vaše ime.
Prvo što bismo trebali da uradimo jeste da povratimo fokus. Da, vrlo je teško imati ga kada ste na svaki način pomjereni iz svog kolosjeka, ali nas mnogo više može da košta ako nedostatak fokusa potraje. Zato treba da izaberemo jednu tačku na horizontu i plivamo ka njoj.
Opcije uvjek postoje. Možda nisu idealne, ali ih možemo sagledati samo bistre glave i otvorenog uma.
Sigurno je da ćemo morati na mnogo načina da se prilagodimo novonastalim okolnostima. Ukoliko smo bili u prilici da uštedimo nešto i sada imamo fond za crne dane disaćemo mnogo lakše, bez sumnje. Postojao on ili ne, standard života će nam se neminovno promijeniti.
Odvajanje želja od potreba ovde će imati ključnu ulogu. Naša nova finansijska realnost zahtijevaće i od nas da postanemo mnogo realniji. Mnogo više nego što smo bili ubijeđeni da već jesmo.
Ponosno treba da se uhvatimo u koštac sa situacijom, ali ponos ne smije da stoji na putu da zatražimo pomoć. Jedna od najvećih grešaka koju možemo da napravimo jeste da se zatvorimo u sebe i sami preživljavamo sve stresove koji nas čekaju na putu ka novom poslu.
Mi u svakom slučaju moramo svojim snagama da plivamo, ali zdrava socijalna interakcija sa ljudima koji vas okružuju je u ovakvoj situaciji i više nego potrebna. Pritisak i stres je neizbježan, ali ako se osamimo gubimo itekako bitan oslonac koji nam mogu pružiti ljudi koji nas okružuju.
Što je još bitnije, nikada ne znamo kada neko od tih ljudi može da nam priskoči u pomoć i baci pojas za spasavanje kome se nismo nadali.
Nezaposlenost je vrlo iscrpljujuće stanje, ali nikada ne treba da zaboravimo da je skoro uvijek privremeno.
Ako se oslonimo na poznanike, prijatelje, porodicu i svoju unutrašnju hrabrost, lakše ćemo proći kroz oluju i izaći još jači kada se ona okonča.
Tamara Đenadić, MojaFirma
