Ostrvo Sveti Nikola, popularni Školj, jedna je od poslednjih budvanskih zelenih oaza. Ali, ne još dugo. Planom obalnog područja koji je usvojio Parlament Crne Gore na poslednjem zasijedanju krajem jula, predviđena je urbanizacija ostrva na kojem za sada ima svega nekoliko objekata turističke namjene (restoran, privezište, nekadašnji svetionik). Planom se predviđa gradnja 500 kreveta i marine sa 50 vezova, piše Radio Slobodna Evropa.
U dijelu političke javnosti i civilnog sektora se urbanizacija ostrva smatra povlađivanjem krupnom kapitalu, s obzirom da je jedan dio Školja poslednjih godina u vlasništvu inostranih biznismena, koji su uz podršku ranijih lokalnih vlasti najavljivali velike investicione projekte na ostrvu.
Podsjetimo, nakon što je dio ostrva od staromještanske porodice krajem devedesetih kupio nekadašnji beogradski funkcioner JUL-a Nenad Đorđević, prodao ga je prije desetak godina kompaniji San Investments koju mediji povezuju sa biznismenom Stankom Subotićem.
Oko 37.000 kvadrata je prema tim navodima koji nisu demantovani prodano za 24 miliona eura. Zbog nevraćanja Subotićevog kredita i podizanja hipoteke kod Prve banke, za to zemljište je par puta banka raspisivala licitaciju, ali bezuspješno.
Prošle godine, taj dio Školja kupuje Taksin Šinavatra, bivši premijer Tajlanda. Šinavatra je pučem svrgnut 2006. godine, a iako je pravosnažno u svojoj zemlji osuđen zbog korupcije, dobio je pasoš kao počasni građanin Crne Gore 2009.
Za sve vrijeme tokom kojeg je dio Školja mijenjao vlasnike, najave o njihovom ulaganju u ostrvsku gradnju su nailazile na negodovanje dijela političke i građanske javnosti. To su proteklih sedmica mještani pokušali da učine i peticijom.
“Ostrvo Sveti Nikola je jedini preostali izvor žive mediteranske prirode u budvanskoj opštini, bilo da je riječ o podmorju, moru ili obali. U svim planovima od 1945. godine ostrvo je bilo planirano kao park-šuma. To su poštovale sve vlasti i stručnjaci, sve dok državna privatizacija nije favorizovala pojedinačni, bliski i lični interes, nad opštim dobrom ijavnim interesom”, piše između ostalog u peticiji.
Prva je, proporcionalno tadašnjoj veličini grada, imala više uspjeha, pa pitamo što je razlog da se proteklih mjesec dana nije moglo prikupiti 6.000 potpisa, koliko je bilo potrebno da peticija uđe u skupštinsku porceduru kao građanska inicijativa.
“Došlo je do gubitka povjerenja građana u vlastitu moć da utiču na donošenje političkih odluka. Tako se može objasniti činjenica da je prva peticija devedesetih godina imala 2.500 potpisa u nekada mnogo manjoj Budvi, a da se danas prikupilo 1.500 fizičkih potpisa i oko 3.000 elektronskih”, smatra Jelušić.
Peticiju koju su inicirali iz Mjesne zajednice Stari grad i NVO Porat, u Parlamentu su tokom rasprave o Planu obalnog područja kao amandman zastupali poslanici Socijaldemokratske partije (SDP).
“Pitam se čime Budva i Dubrovnik mogu ličiti jedno na drugo. Jedino ako zagazite u more, vidite pred Dubrovnikom Lokrum, a u Budvi Svetog Nikolu. Sve ostalo su dva grada suprotnosti. Ako se iz mora okrenete, viđećete kako izgleda urbicid u Budvi, a ako se iz mora okrenete ka Dubrovniku, viđećete kako se zarađuje na kulturi, planiranju prostora, vladavini prava, redu i zakonu”, kazao je tokom parlamentarne rasprave poslanik SDP Ranko Krivokapić.
Uoči usvajanja Plana obalnog područja, organizovane su čak dvije javne rasprave, nakon što je prva izazvala brojne primjedbe u primorskim gradovima.
“Za čitavo ostrvo će se raditi detaljna razrada (Plana), radićete je vi (predstavnici Opštine Budva), dakle učestvovati u timu koji će ga raditi, kao i u timu koji radi reviziju tog plana”, kazao je ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović na javnoj raspravi u Budvi koja je prethodila usvajanju Plana u Parlamentu Crne Gore.
Jedina preostala opcija protivnicima gradnje na Školju je raspisivanje referenduma, kaže Božena Jelušić, pa iako se gradnji protivi i lokalna vlast koja je podržala građansku peticiju, smatra da bi rezultat bio neizvjestan.
“Budva je je najteže pogođena tranzicionim ožiljcima i najviše je osjetila što znači neodrživost razvoja u ime pojedinačnih profita i interesa. Tako da je tu još teže doći do društveno odgovornog građanskog ponašanja. Što ne znači da referendum nebi uspio, ali bi podrazumijevao aktivizam i posvećenost brojnih građana”, konstatuje Jelušić.
“Međutim”, zaključuje Jelušić, “pošto građani u načelu ne vjeruju da takvi aktivistički pokušaji na kraju bilo čime rezultiraju (rijedak primjer je zaštita Tare), čini im se da će to biti jedan u nizu besmislenih pokušaja. Pa i sada, kada su potpisivali peticiju, ljudi su znali da kažu ‘barem da potpišem i spasim dušu’, iako nisu vjerovali da će peticija uspjeti”.
