Od šest sudskih postupaka pokrenutih protiv države zbog nerealizovanih projekata izgradnje mini hidroelektrana (mHE), u tri postupka investitori tužbama traže ukupno oko 56,9 miliona eura za naknadu štete i izgubljene dobiti – rečeno je Pobjedi iz Ministarstva kapitalnih investicija (MKI). Osim ovih šest koncesionara, tužbu je podnio i investitor koji je planirao izgradnju mHE na vodotoku Trepačka takođe tražeći naknadu štete, kao i poništaj sporazumnog raskida.

Iz MKI navode da je u mandatu ove Vlade jednostrano raskinuto devet ugovora o koncesiji kojima je bila predviđena izgradnja mHE na vodotocima Đurička rijeka, Murinska rijeka, Komarača, Bistrica, Bukovica, Režević rijeka, Ljeviška rijeka i Raštak.

– Na vodotoku Raštak bila je predviđena izgradnja dvije mHE na osnovu dva ugovora o koncesiji, a Vlada je osim ovoga, sporazumno raskinula i ugovor o koncesiji za mHE na vodotoku Vranještica – navode iz MKI.

Trenutno, kako navode, prate realizaciju 29 ugovora o koncesiji i dvije energetske dozvole za rekonstrukciju mHe. Od toga 21 ugovor je u fazi eksploatacije, četiri su u izgradnji, tri u fazi projektovanja, dok je jedan ugovor u postupku raskida.

Raskidi

Raskide ugovora o gradnjama mHE je još u oktobru 2019. godine najavio bivši premijer Duško Marković, nakon što je Vlada zadužila Ministarstvo ekonomije da u roku od deset dana započne pregovore o raskidu ugovora sa šest koncesionara i izvještava Vladu o potrebi pregovaranja oko sporazumnog raskida ugovora o koncesiji i na drugim vodotocima. Tužbu protiv države je i pokrenulo tih šest koncesionara Dekar-Hidro, Plava Hydro Power, Normal company, Elektrotehna-Industriaimport-Industriaimpex, Bistrica clean energy i Hydra MNE.

Marković je tada kazao da su mHE nesporno omogućile novi zamah u proizvodnji električne energije, ali da je bilo i propusta koji bi nanijeli štetu prirodi.

– U pojedinim slučajevima, ovaj konflikt razvoja promašio bi svoj cilj, a to je unapređenje kvaliteta života i razvoja lokalnih zajednica koje ne može teći odvojeno od očuvanja jedinstvene i zdrave životne sredine na tim lokalitetima – kazao je tada Marković.

U izvještaju koji je Vlada tada usvojila navodi se da je protivljenje mještanja izgradnji pojedinih objekata u direktnoj koliziji sa osnovnom idejom programa koji se odnosi na kvalitet života i benefite mještana.

– Stoga je, tokom realizacije programa neophodno permanentno imati na umu navedeni cilj, a u slučajevima gdje je njegovo ostvarenje dovedeno u pitanje, neophodno je korektivno djelovati. Osnovna i najdjelotvornija mogućnost je preispitivanje odluka o dodjeli koncesija na vodotocima na spornim lokacijama. Čuvajući imidž Crne Gore kao investiciono sigurne destinacije, ovakva opcija morala bi biti razmatrana u dijalogu sa investitorima, u cilju raskida ugovora na obostrano prihvatljiv način. Ovakve situacije kao preferencijalnu opciju predviđaju institute sporazumnog raskida ugovora, predviđajući odgovarajući iznos direktne štete uz saglasnost strana da odustaju od prava i obaveza iz ugovora – navodi se u informacije koju je prethodna Vlada usvojila prije dvije godine.

Ipak, za vrijeme Markovićevog mandata, nijedan ugovor nije raskinut, već je krajem prošle godine nova Vlada raskinula devet ugovora, među njima i ovih sedam za koje su podnijete tužbe.

Sporovi

Kompanije Dekar i Hydroenergy pred Privrednim sudom traže poništaj sporazuma o raskidu ugovora za izgradnju mHE na vodotoku Trepačka rijeka sa kraja 2019, kao i naknadu štete koja bi trebalo da bude precizirana nakon vještačenja. Tvrde da su dovedeni u zabludu u vezi razloga za raskid ugovora te da je na njih izvršen uticaj da ne dovode u pitanje osnov za raskid. U tužbi navode da su tek protokom vremena shvatili da tehničko rješenje nije bilo sporno, kako im je predočeno, već je država željela raskid ugovora zbog protivljenja mještana, a sve uz namjeru da im uskrati pravo na naknadu štete.

Dekar je podnio tužbu i za utvrđenje da je raskinut ugovor o koncesiji za mHE na Ljeviškoj rijeci, optužujući državu da je nesavjesna strana u ugovoru, jer je ostvarivanje njihovog prava zavisilo od realizacije obaveza drugog koncesionara. Rok od 60 dana do izgrade mHE, koji im je dala država je, kako smatraju, neprimjeren te im je time samo dato do znanja da žele da izađu iz ugovora. Iznos tužbenog zahtjeva bi takođe trebalo da bude preciziran nakon finansijskog vještačenja.

Kompanija Hydra zbog nerealizovane izgradnje mHE na Bukovici takođe traži naknadu štete za period od 30 godina, čiji će iznos definisati nakon vještačenja i utvrđenja da je ugovor raskinut. Ova kompanija tvrdi da je uradila sve da dođe do realizacije projekta, ali da je država nakon negodovanja mještana na proljeće 2019, tražila reviziju projekta i obustavu radova. Ipak, umjesto odluke o reviziji, Vlada je inicirala pregovore o raskidu, koji nijesu bili uspješni, pa je Hydra krajem oktobra prošle godine poslala obavještenje o raskidu ugovora.

Plava Hydro Power je na nedavnom ročištu u Privrednom sudu odredila vrijednost spora na šest miliona eura, ali, kako je ranije rečeno, iznos tužbenog zahtjeva bi konačno trebalo da bude preciziran nakon vještačenja. Oni tvrde da su morali da preduzimaju aktivnosti i iz nadležnosti države, te da je nakon dobijanja dozvola uslijedio otpor mještana, na šta, kako tvrde, država nije adekvatno reagovala niti im obezbijedila siguran ambijent za izgradnju. Tužbu su podnijeli nakon što država nije odgovorila na njihovo izjašnjenje kojim su odbili potpisivanje aneksa.

Naknadu od 9,2 miliona eura traži konzorcijum Elektrotehna-Industriaimpor-Industriaimpex zbog nerealizovanog projekta mHE na vodotoku Murinska rijeka. Traže i da sud utvrdi da je ugovor o koncesiji raskinut. I oni tvrde da država nije adekvatno reagovala i omogućila im pristup lokaciji i nesmetan rad, nakon što su se mještani pobunili. Ovom konzoricijumu je aktuelna Vlada krajem decembra, kada je raskinuto devet ugovora, dala 60 dana da izgrade mHE, koji je za njih bio neprihvatljiv. U međuvremenu je Vlada aktivirala i bankarsku garanciju od preko 400 hiljada eura, koja još nije naplaćena, jer se i oko ovoga vodi spor. Vlada tvrdi da rješavanje problema sa lokalnim stanovništvom nije bila njihova obaveza, već da je rizik od ovakvih događaja bio na njima te da su svoja prava mogli zaštititi pred nadležnim organima. Dodaju da su ovi protesti iskorišćeni kao izgovor za kašnjenje i neispunjenje obaveza od strane investitora. Država u svim ovim postupcima pak tvrdi da investitori nijesu poštovali svoje obaveze zbog čega su ugovori raskinuti.

Izvor: Pobjeda