Genetski modifikovani organizmi, a naročito genetski modifikovana hrana, predmet su velikih sporova koji se mogu sažeti u dvije suprotstavljene tačke: to dostignuće nauke uživa vrlo nizak nivo prihvatljivosti u širim slojevima stanovništva zbog straha od još nepredvidivih i naučnicima nejasnih dugoročnih posljedica po potomstvo i životnu sredinu, i s druge strane tom strahu je suprotstavljen strah naučnika, bez obzira na njihovu nacionalnost, da će zaostati za kolegama iz država u kojima je zakonski okvir o GMO liberalan.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
Svaka od suprotstavljenih strana onoj drugoj prigovara da je žrtva interesnih (ekonomskih) lobija. U tom odmjeravanju snaga vest da će Rusija od 2014. godine odobriti uzgoj GMO proizvoda zaista je senzacija. Tekst ruskog novinara Sergeja Ljeskova u „Aganjoku“, specijalizovanom za praćenje nauke, u prilog je zagovornicima GMO, a mi ga prenosimo kao prilog daljoj otvorenoj diskusiji.
Jedan od poznavalaca života akademika opisao mi je zabavnu scenicu koja se dogodila i trpezariji Akademije nauka SSSR-a početkom 70-ih godina. Akademik Saharov, koji je već pao u nemilost vlasti zbog svojih političkih istupa, ručao je u potpunoj samoći, niko se nije osmjelio da sjedne kraj njega. Samo akademik Lisenko, koji je decenijama gurao nauku u ponor nazadnjaštva i uništavao sudbine, ali je na kraju izgubio priključak i uticaj, sjeo je pored Saharova i zamišljeno rekao: „Eh, progone nas ti netalenti i zavidnici.“ Saharov je izbezumljeno pogledao na „narodnog akademika“…
Trofim Lisenko, koji je obećavao brze i neviđene ljetine, u početku je koristio potpuno povjerenje Staljina, zatim Hruščova, što govori o sličnosti intelektualnog nivoa sovjetskih voždova. Osim vlastitih agronomskih radova Lisenko se bavio i akademici, naučnici. Ja se nisam rodio kao čovjek, ja sam se učinio čovjekom.“
To je za rezultat imalo da je domaća genetika, koja je 30-ih godina u vrijeme Nikolaja Vavilova bila svjetski lider, postala primjer degradacije i nazadnjaštva u prosvijećenoj epohi. Genijalni Vavilov stradao je u zatvoru, a ime Lisenka postalo je zajednički imenitelj. Od tog vremena dostignuća Rusije u genetici su skromna. U međunarodnom programu „Genom čovjeka“, koji je postao glavna naučna senzacija posljednje decenije, uloga Rusije je osrednja i jedva primjetna. Nema u ruskoj nauci oblasti u kojoj su srca naučnika tako krvarila od uvreda kao što je slučaj sa genetičarima. „Mi nećemo prevaspitavati morganiste“, zastrašivao je biologe Lisenko, „mi ćemo ih demaskirati!“
I evo u Rusiji se zbio događaj koji bi mogao biti melem za izmučenu dušu službenika genetike: dozvoljeno je da se od 2014. godine na ruskim poljima siju i gaje genetski modifikovane kulture.
Odnos prema genetski modifikovanim proizvodima i genetski modifikovanim organizmima jedan je od najburnijih sporova u vezi sa naukom, koji traje već 20 godina. Američka kompanija „Monsanto“ 1996. godine plasirala je na tržište prve genetski modifikovane kulture. Nažalost, javno mnjenje u Rusiji zauzima u tom pitanju retrogradnu poziciju, smatrajući GM plodom naučne amoralnosti.
Otvoren prolaz
Uprkos tome prolaz za genetski modifikovane proizvode i genetski modifikovane organizme biće otvoren. Prije svega zato što su preimućstva očigledna. A i zbog toga što je njihov glavni lobista u Rusiji akademik Konstantin Skrjabin, koji radi u Kurčatovskom institutu, na prvi pogled dalekom od genetike. Između ostalog, kapric istorije: djeda Konstantina Skrjabina, takođe akademik Konstantin Skrjabin, bio je jedan od dvojice biologa, drugi je bio Lisenko, koji je uživao povjerenje Hruščova. Ali dok se Skrjabin mlađi bavi genima, Skrjabin stariji dalekovido je prednost davao crvima i glistama, koji su bili daleko od političkih interesa sovjetske nauke. I nije se prevario u računu – njegovim imenom nazvana je Veterinarska akademija.
Treba reći da je Rusiji kao nijednoj drugoj državi potreban bioinženjering u poljoprivredi. Mi imamo loše klimatske uslove, naša zemlja je zakorovljena, kulture venu od pesticida i herbicida, to je otrov, ali mi na drugi način ne znamo da se izborimo sa štetočinama. Rusija je jedina velika država u kojoj se ne gaje GMO kulture. Kod nas su popularna zastrašivanja naroda genetski modifikovanim proizvodima, iako monitoring u cijelom svijetu tokom posljednjih 15 godina nije našao nijedan primjer njihovog štetnog dejstva. Pritom, što je zabavno, Rusija svake godine uvozi desetine miliona tona govedine od goveda hranjenih genetski modifikovanom sojom. Kritičari genetski modifikovanih proizvoda stidljivo ćute o tome da bez bioinženjerskih metoda Rusija ne može da riješi problem prehrambene bezbjednosti i zavisiće od uvoza proizvoda iz inostranstva, koji idu u korak sa naučnotehničkim progresom.
Ukupne sjetvene površine u Rusiji iznose 133,5 miliona hektara. Radi poređenja – u svijetu je genetski modifikovanim kulturama zasijano 170 miliona hektara. Samo u SAD, gdje ekolozi nikome ne daju mira, GM kulturama zasijano je 68,5 miliona hektara. U Brazilu, koji je naš partner u grupi BRIKS, 36,6 miliona hektara. Po svjetskoj statistici, 81 procenat soje, koja služi kao glavna hrana domaćih životinja, ima bioinženjersko porijeklo. I 81 procenat pamuka takođe je GM. Dolarske novčanice štampaju se na modifikovanom pamuku, i ipak su veoma na cijeni. Genetski modifikovani kukuruz čini 35 odsto.
Primjeri iz Evrope
Istina je, u Evropi se GM kulture probijaju teško. Razlog je, ako se udubimo, u ekonomiji. U Evropi je poljoprivreda subvencionisana. Ukoliko bi se masovno uvozili jeftini genetski modifikovani proizvodi iz SAD, agrarni sektor bi se raspao. Ipak, Svjetska trgovinska organizacija pokrenula je postupak, EU je u njemu izgubila i 2010. godine je odobrila nekoliko GM kultura. Danas bioinženjerski krompir i kukuruz rastu u Češkoj, Njemačkoj, Švedskoj, Holandiji, Španiji, Rumuniji, Portugaliji, Slovačkoj.
Ljudski strahovi su djelom razumljivi. U zoru automobilske ere smatralo se da će pri brzinama od 30 kilometara na sat neizbježno doći do potresa mozga, a da će krave zbog automobilskih sirena prestati da se tele. Otkako je civilizacija stupila u epohu naučnotehnološke revolucije, uvijek su se nalazili ljudi koji su se hranili strahovima od dostignuća nauke. Treba priznati da je nauka tome davala nemalo osnova. Na primjer, šta će se desiti sa organizmom ukoliko mu se nakalemi novi gen? Jesu li sagledane sve dugoročne posljedice po nova pokoljenja? S druge strane, samo genetika daje šansu da se spasimo od mnogih strašnih bolesti. Na primjer, zahvaljujući genetskim manipulacijama kepeci će pred našim očima otići u prošlost.
I još o strahovima. Šta je stara dobra selekcija ako ne genetski odabir na primitivnom nivou? Baštovani su se stoljećima bavili odabirom genetski poželjnih biljki, samo veoma sporo. Mičurin, koga je uzdizao Lisenko, u suštini se ničim nije razlikovao od savremenog genetičara, naoružanog ne grabuljama nego elektronskim mikroskopom.
Mi smo sada dozvolili sijanje GM sjemena. To će opet biti izvoz inostranih tehnologija? Uprkos nastojanjima Lisenka, nije kod nas sve tako zapušteno. Evo primjera.
Krompir i bioinženjering
Glavna napast u proizvodnji krompira je krompirova zlatica. Borba sa njom sastoji se u zaprašivanju iz aviona bakterijama-ubicama. Ali krompirova zlatica je prepredenija od bubašvabe, i još žilavija. Bioinženjering ponudio je principijelno nove mogućnosti. Potreban gen iz bakterije ubacuje se u gen krompira i proždrljivi stvor otegne noge čim sjedne na list krompira. Da je krompir bezopasan dokazano je četvorogodišnjim istraživanjima u Institutu za ishranu Ruske akademije nauka, i stroga Ruska služba za nadzor hrane dala je sertifikat ruskom GM krompiru. Ponešto ćemo jesti i svoje.
Akademik Konstantin Skrjabin mlađi nedavno je objavio članak u glavnom naučnom časopisu u svijetu „Nature“. O publikacijama takvog nivoa Trofim Lisenko nije mogao ni da mašta.
„Narodni akademik“ uspješno se borio sa ideološkim neprijateljima, ali sa poljoprivrednim štetočinama nije znao da izađe na kraj.
I sad smo kod zanimljivog pitanja: ako bi Lisenko bio prebačen u naše vrijeme i kad bi video mogućnosti genetike, da li bi zamolio da ga pretvore u pravog naučnika? Capital
