Kad je pred publikom koju je okupio Međunarodni monetarni fond ekonomista Nouriel Roubini prvi put najavio da Americi prijeti najveća ekonomska kriza od Velike depresije – ona koja se zakotrljala 2008. godine – mnogi su odmahivali rukom.
Štaviše, kako je kasnije javno priznao glavni ekonomista MMF-a, te 2006. godine zazvučao im je kao neki ludak. Kad je pred isti MMF-ov forum Roubini izašao godinu dana kasnije, već su ga smatrali prorokom. Znamo što je uslijedilo u svijetu, a Roubini je u međuvremenu postao poznat pod nadimkom Dr. Propast (Dr. Doom).
Sada taj prorok opet govori i piše da predstoji ekonomska kriza, a 2020. je godina na koju upozorava. Počeo je lani, izlistavši deset potencijalnih rizika koji bi mogli izazvati najprije američku pa globalnu recesiju, a ovih je dana objavio novi tekst u kojem kaže da većina tih rizika postoji i dalje te da se dobrim dijelom odnose na Sjedinjene Američke Države, odnosno ono što radi i podstiče tamošnja vlast.
U rizike uključuje američke trgovinske ratove s Kinom i drugim zemljama, ograničavanja migracija, izravnih stranih ulaganja i transfera tehnologije, što bi moglo imati, smatra, ozbiljne implikacije za globalne dobavljačke lance i jačanje prijetnje nastanka stagflacije (usporavanja rasta praćenog rastom inflacije). U tekstu koji je napisao za Project Syndicate napominje da je rizik usporavanja američkog ekonomskog rasta sada postao akutniji jer se “istrošio” stimulans koji je američkoj ekonomiji davala poreska reforma koju je 2017. godine sproveo predsjednik Donald Trump.
Rizici
Šta još primjećuje, a izgleda kao indikator krize? Američka tržišta kapitala i dalje djeluju naduvana, a u međuvremenu su nastali dodatni rizici povezani s novijim oblicima dugova, uključujući i ona na mnogim tržištima u nastajanju, gdje je velik dio zaduživanja denominovan u stranim valutama. Sa centralnim bankama čija je mogućnost da budu zajmodavci posljednjeg utočišta sve više ograničena, nelikvidna finansijska tržišta su ranjiva i mogući su iznenadni lomovi i druge disrupcije, upozorava Roubini.
“Jedna od takvih disrupcija mogla bi doći od američkog predsjednika Donalda Trumpa koji bi mogao biti pred izazovom da stvori vanjskopolitičku krizu sa zemljom poput Irana. To bi moglo na domaćem terenu ojačati njegovu podršku među biračima, ali bi takođe moglo inicirati naftni šok”, kaže Roubini.
Kad analizira šta se zbiva u ostatku svijeta, zabrinjava ga krhkost ekonomskog rasta vrlo zadužene Kine te drugih ekonomija u nastajanju, ali naglašava i ekonomske, političke i finansijske rizike u Evropi. Smatra takođe da je u razvijenom dijelu svijeta izbor oruđa koja se mogu primijeniti kao odgovor na krizu i dalje ograničen, a monetarne i fiskalne intervencije te zaštitna mreža za privatni sektor, što je bilo korišteno nakon finansijske krize 2008. godine, danas ne mogu biti iskorištene s istim efektima.
Posljednji, deseti faktor, o kojem je i prošle godine govorio, jest politika kamata američke centralne banke. Nakon što je podigla referentne kamatne stope, kao odgovor na trumpovsku procikličku fiskalnu politiku, FED je promijenila smjer u januaru ove godine.
Roubini sada smatra da će i FED i druge glavne centralne banke u svijetu vjerojatno snižavati kamatne stope kako bi na taj način upravljale raznim šokovima u globalnoj ekonomiji. “Trgovinski ratovi i potencijalni skokovi cijena nafte predstavljaju rizike na strani ponude, ali oni takođe prijete agregatnoj potražnji i tako rastu potrošnje jer carine i više cijene goriva smanjuju raspoloživi dohodak. S tako mnogo neizvjesnosti, kompanije će vjerovatno izabrati politiku smanjivanja potrošnje kapitala i investicija”, zaključuje Dr. Doom.
U takvim bi uslovima, nastavlja, dovoljno ozbiljan šok mogao podstaći globalnu recesiju čak i ako centralne banke budu brze u odgovoru. Podsjeća da su, uostalom, u razdoblju od 2007. do 2009. centralne banke reagovale agresivno, ali nisu spriječile “Veliku recesiju”. Fedu je danas početna pozicija na kamatnim stopama koje se kreću u rasponu 2,25 do 2,5 posto, a u septembru 2007. godine one su bile na 5,25 posto. U Evropi i Japanu su centralne banke već u negativnoj teritoriji i suočiće se s ograničenjima oko toga koliko još mogu ići ispod nule.
Pažnja
Dodaje takođe kako bi se centralne banke, nakon nekoliko rundi kvantitativnog popuštanja, suočile i s ograničenjima ako bi se ponovno odlučile na velike kupovine imovine. S fiskalne strane, upozorava Roubini, mnoge razvijene ekonomije danas su zaduženije i imaju veće deficite nego što je to bio slučaj prije globalne finansijske krize, što znači da imaju manje prostora za manevar. S obzirom, pak, na ojačale populističke pokrete i gotovo nesolventne vlade, spašavanje finansijskog sektora ovaj put ne bi bilo tolerisano kao 2008. godine.
Posebnu pažnju kao zamajcu recesije 2020. godine Roubini, razumljivo, posvećuje američko-kineskom trgovinskom i tehnološkom ratu. Trumpova bi administracija mogla podići carine i na preostali dio kineskog izvoza, a zabrana korištenja američkih komponenti mogla bi zahvatiti i druge kineske kompanije, nakon što je to iskusio Huawei, što bi moglo voditi širokom procesu deglobalizacije. Kina bi na to, naravno, odgovorila, a jedan od načina je, recimo, da zatvori svoje tržište za moćni američki Apple…
Sve to bili bi šokovi dovoljni da izazovu globalnu krizu i recesiju, smatra Roubini, koji ocjenjuje da je svjetska ekonomija već sada fragilna.
