Iza nas su razočaravajuće decenije, drugačije se ne može kazati. Zapravo, nije trebalo doći do toga. Odavno smo trebali biti bogatiji. Ali ko zna, možda će postkovid godine donijeti još poneka pozitivna iznenađenja.
Stvar ovako stoji: svuda na Zapadu produktivnost zaposlenih se gotovo više i ne povećava. U mnogim zemljama u razvoju se dešava isto. Što je loše, jer konačno prosperitet društva zavisi od dodatne vrijednosti njegovih zaposlenih. Kod povećanja produktivnosti – distribuira se više. Više outputa po satu rada omogućava porast nivoa prosperiteta, a posebno snažno povećanje plata.
John Maynard Keynes, britanski ekonomista vijeka, predvidio je oko 1930. rapidne skokove produktivnosti i prorekao da će do 2030. ljudi morati da rade samo 15 sati nedjeljno. Glavni problem sa kojim će se ljudi suočiti biće kako da pametno iskoriste svoje vrijeme. „Ekonomske mogućnosti naših unuka“, napisao je Keynes, bile bi tako graniozne da će za njih jedna još postojati neohodnost moranja da rade.
Daleko smo od toga. Ekonomski rast u godinama prije kovida zasnovan je na više rada, a ne na više produktivnosti. U prethodnoj deceniji, relativno dobar razvoj u Njemačkoj bio je prije svega upravo rezultat većeg rada. Između 2010. i 2019, broj zaposlenih u Njemačkoj porastao je za oko 4 miliona, takođe zbog imigracije iz ostatka Evrope. Ukupan obim rada dostigao je rekordnih 62,6 milijardi sati godišnje do kraja decenije. U eurozoni je razvoj bio sličan, uz vremenski odmak. Nacionalni proizvod je porastao jer je sve više ljudi radilo – ne zato što su zaposleni ostvarili više u isto vrijeme. Prilično loša slika za model društva koji voli da se osjeća superiorno u odnosu na ostatak svijeta.
Ranijih decenija produktivnost rada u ekonomijama G7 rasla je u prosjeku za oko 2% godišnje. Stopa je naglo pala već tokom 2000-ih. Od finansijske krize 2008/09, kretala se oko nule u etabliranim ekonomijama, kao što pokazuju podaci Svjetske banke. Kina i Indija postigle su godišnje stope rasta između 6% i 7% u godinama prije korona krize. Ali i tamo su cifre bili nekad kudikamo veće. Čini se da progres širom svijeta polako zastaje.
Kako to zapravo moguće? Zar globalizacija ne bi trebalo da poveća produktivnost, kao što ekonomska teorija obećava? Zar ne živimo u eri tehnoloških otkrića? Zašto se internet, pametni telefoni, biotehnologija, obnovljivi izvori energije i sve druge grandiozne inovacije u posljednje dvije i po decenije vide svuda, ali samo ne u statistikama o produktivnosti? Jer do sada za tim nije bilo potrebe. Ali to će se suštinski promijeniti u ovoj deceniji.
Bilo je puno pokušaja da se objasni usporavanje dinamike produktivnosti. Evo izbora:
– Sve korisne stvari su već izmišljene. – Društva koja stare su manje inovativna i teže ka „sekularnoj stagnaciji“. – Uobičajene ekonomske statistike ne beleže napredak postignut digitalizacijom. – Turbokapitalizam je naveo kompanije da radije distribuiraju novac svojim akcionarima, umjesto da ga ulažu. – Politika niskih kamatnih stopa, koju centralne banke sprovode godinama, djeluje poput subvencije za brzo klađenje, tako da se dugoročno premalo ulaže u nove proizvode i procese. – Finansijska kriza 2008/09 je toliko opteretila banke da kompanije već godinama teško mogu dobiti kredit za investicije koje povećavaju produktivnost. – Države su štednjom uništile javnu infrastrukturu, tako da je privatna ekonomija ostala ispod svojih mogućnosti. – Mreže socijalne sigurnosti podrivaju preduzetništvo, a nijedno društvo ne može procvetati bez preduzetnika.
Mnogi od ovih argumenata posjeduju tračak istine. Ali oni previđaju fundamentalni internacionalni trend u posljednjih nekoliko decenija: dramatično širenje ponude radne snage. Preciznije rečeno: spoj globalizacije i povoljne demografije učinio je povećanje produktivnosti suvišnim.
Malo djece, malo starih, puno zaposlenih
Prije deceniju i po Harvardski ekonomista Richard Freeman opisao je „veliko udvostručavanje“. Integracija svjetske ekonomije povećala bi broj onih koji učestvuju u međunarodnoj podjeli rada sa oko jedne i po na tri milijarde ljudi, izračunao je on.
Efekti se teško mogu precijeniti: ako je negdje nedostajalo radne snage, kompanije su mogle da se preorijentišu: ili da se prebace u druge zemlje, uzmu druge dobavljače ili druge fabrike. Ljudi nije nedostajalo. Naprotiv. Bilo je malo razloga da se bude efikasnije kada je bilo puno radnika, i to jeftinih.
Otvaranje granica došlo je u vrijeme kada su mnoge zemlje dostizale svoj demografski optimum. A to znači: natalitet je već bio opao, dok se broj ljudi u radnom dobu i dalje povećavao, a udio starih u stanovništvu još bio nizak. Ovaj razvoj događaja bio je posebno izražen u Kini.
No, u međuvremenu se dogodio preokret trenda: u Evropi i Japanu broj ljudi u produktivnom dobu već pada. Kina je upravo prešla svoj maksimum i suočava se sa drastičnim padom. Južna Amerika će svoj demografski vrhunac dostići do kraja decenije, a Indija za tri decenije. U SAD i Kanadi potencijal zapošljavanja se lagano povećava zahvaljujući isključivo imigraciji. Pored toga, postoji gomila protekcionizma i sve jačeg rivalstva između glavnih zapadnih sila i Kine. Otvorenim međunarodnim tržištima prijeti uvođenje novih ograničenja.
Nestašica radne snage če postati nova normalnost. U SAD ima trenutno je više od 9 miliona slobodnih radnih mjesta, a više od 650.000 u Njemačkoj. Što se više uspon nakon korone ubrzava, to će drastičnija biti uska grla na tržištima rada.
Bilo bi veoma iznenađujuće ako bi se koncerni jednostavno pomirili sa ovim razvojem situacije. Pokušaćete da mu se suprotstavite pojačanim korištenjem tehnologije i novim organizacionim strukturama. Te tehnologije su dostupne: digitalizacija je već dobro napredovala i dobila je zamah tokom pandemijskih shutdowna. Roboti postaju raznovrsniji i fleksibilniji u upotrebi – u domaćinstvu, u gastronomiji, u trgovini. Vještačka inteligencija podržava visokokvalifikovane uslužne djelatnosti. McKinsey Global Institute procijenio je prije izvjesnog vremena da bi produktivnost rada mogla ponovo da raste po stopama od 2%.
Biznis-investicije su uslov za povećanu dinamiku produktivnosti. Da bi se više izvuklo iz zaposlenih, potrebno je više kapitala i know-how. Upravo je to ono što je sada na dnevnom redu mnogih kompanija. One ponovo ulažu, povećavajući svoje poslovnu mogućnosti. Analitičari Morgan Stanleya kažu da je investiciona aktivnost „red-hot“. Čini se da izdaci za istraživanja i razvoj takođe rastu, primjećuje Unesco, što takože povećava produktivnosti.
Uzlet na anabolicima mogao bi, ako sve bude dobro, zapravo osigurati održivo povećanje blagostanja a istovremeno obuzdati rizik od inflacije. Pojedina društva koja stare i dalje bi se mogla pokazati kao prilično produktivna.
Prof. dr Henrik Müller
Autor je profesor na Tehničkom univerzitetu u Dortmundu
(Spiegel)
Prevod: Mirko Vuletić
Izvor: Vijesti.me
