Kada se u Crnoj Gori i Beranama spomene ime Ranko Delević, svi znaju da se radi o skromnom i radnom čovjeku koji je čitav svoj radni vijek posvetio energetici i „borbi“ sa strujom kojem se prije skoro deceniju i po ispunio dječački san da osvijetli planinu Konjsko, jer je izgradio za tamošnje seljane prvu crnogorsku mikroelektranu.

Beranski Tesla, kako ga od milosti svi zovu u Polimskom kraju, inovator je od rane mladosti, zaljubljenik u tehniku, čovjek koji je u vrijeme ratnih zbivanja u bivšim jugoslovenskim republikama za mnoge naše građane bio glas razuma i čovjek koji je putem žice „spajao“ i povezivao porodice i njihove najmilije i na taj način znao da ih obraduje, da čuju glas nekoga koga vole i koji im nedostaje, a koji su bili razdvojeni silom prilika.

Nerijetko se dešavalo da mora da saopšti i nepovoljne vijesti. No, to je, kako kaže, uostalom i bila svrha radio amatera koji su devedesetih godina bili u funkciji onih koji su pobjegli od ratnih strahota, ali koji su upravo njihovim posredstvom saznavali mnogo toga o njihovim članovima porodice koji su ostali tamo, razdvojeni od svojih najmilijih.

Ranko je obavljajući funkciju radio amatera u Beranama, taj lijepi grad na obalama Lima, tih dana i godina predstavio svojevremeno kao pozitivan primjer otvorenog grada koji je pružio utočište ljudima svih nacionalnosti i vjera koji su bježali od ratnih strahota. Ti ljudi, rasuti sada širom svijeta sjećaju se Ranka i nikada to ne mogu zaboraviti.

Ali, priča o Ranku Deleviću, sada već penzioneru sa skromnim šestogodišnjem stažom koji je u mirovinu otišao još 2014.godine, ali sa jednim, za sadašnje prilike nevjerovatnim podatkom da je u penziju otišao sa 40 godina, 10 mjeseci i 14 dana radnog staža, bez ijednog jedinog dana bolovanja, govori o velikom radoholičaru, skromnom i tihom čovjeku koji je obilježio jedan dio vremena ne samo pomažući ljudima, već o čovjeku koji je čitav svoj radni vijek posvetio entuzijazmu i ljubavi prema energetici koja ga još uvijek drži i u ovim penzionerskim danima.

A sve je, kako priča Ranko, počelo još daleke 1968.godine kada je kao šesnaestogodišnji dječak došao na ideju da svojoj babi koja je boravila na planini Konjsko, na 1600 metara nadmorske visine doprinese kvalitenijem i lakšem životu konstruisanjem male elektrane od 5 vati koja je babi donijela radost i „lagodniji“ život na katunu.

„Napravio sam tada minicentralu snage svega pet vati, od diname za bicikl, što je bilo dovoljno za sijalicu u babinoj kolibi, kao i da sluša tranzistor“, priča sa sjetom Delević.

Tako se ispunio Rankov dječiji san da osvijetli planinu, jer je to postala stvarnost, a san i upornost spojeni su u jedno.Već tada se nagovještavala Rankova inovativnost i želja da svoj talenat i ljubav prema energetici iz godine u godinu unapređuje.

Završio je srednju Elektrotehničku školu u Beranama gdje je na praktičnim časovima, takođe, pokazivao svoj neosporni talenat da u svakom pogledu unaprijedi život tamošnih ljudi, a za njega je vezana i jedna interesantna anegdota u vrijeme kada je kratko radio u Auto moto društvu u Beranama.

Naime, 1974.godine Ranko je napravio prvi semafor u Beranama koga su svi tada gledali sa čuđenjem, stranci koji su se slučajno zatekli u gradu na Limu svakako su signalizaciju na semaforu poštovali, dok su, kako kaže s osmjehom Delević, Beranci pozdravljali novinu u svom gradu i Ranka kao inovatora, ali istovremeno su često kršili vertikalnu signalizaciju, ne poštujući na taj način saobraćajna pravila.

Ove redove posvećujemo Deleviću jer i u sedmoj deceniji života, kao penzioner, ne miruje. Naprotiv, sve aktivnije se bavi energetikom, pravi nove mini elektrane i na taj način olakšava život gorštacima, stočarima, poljoprivrednicima i onima koji su riješili da nekim svojim mini biznisom zarađuju za život svojih porodica .

A nakon izgradnje mini elektrane daleke 1968.godine izradio je kasnije i vjetrenjaču koja je proizvodila 300 vati, da bi nakon 42 godine od izgradnje prve njegove mini elektrane, tačnije 2010. napravio mikro elektranu „Rujanac“, koju je sam projektovao, izgradio i instalirao, čime je na najvećoj nadmorskoj visini od 1600 metara u državi, na kojoj je napravljena neka mini elektrana, omogućio stočarima na planini Konjsko iznad sela Buče, gdje je locirana, da iz nje dobijaju struju za svoje stanove gdje ljeti izdižu sa stokom.

Inače, Delević je najduže vrijeme proveo radeći u Elektro prenosu Crne Gore kao šef trafostanice na Rudešu što ga naravno nije omelo da stalno istražuje i projektuje nešto novo. Nije želio da priča o vrijednosti mikro elektrane „Rujanac i s ponosom ističe da je sve radio iz entuzijazma i ljubavi prema poslu i da nije nikada imao namjeru da projekat komercijalizuje.

„Kada nešto radite iz ljubavi, onda ne brojite šarafe. Ali, mogu vam reći da su turbina i generator bili teški oko trista kilograma, smjestio sam ih u jednom objektu koji sam zidao sam. Tu su dvije prostorije – mašinska sala i komandna soba. Reći ću vam samo da sam uz pomoć moje supruge Vere, koja mi pruža neprestalnu podršku, razveo i postavio 330 metara čeličnog cjevovoda“, kaže Delević.

Ovaj pronalazač u pravom smislu riječi otišao je još dalje, predvidjevši čak i daljinsko upravljanje centralom.

“Hidrocentrala radio vezom ima signal do moje kuće, u selu Buče, i mogu u svakom trenutku da pratim kako radi, i da po potrebi intervenišem”, napominje Delević.

On dodaje da ništa nije prepustio slučaju. Turbina u zimskom periodu „miruje“. Cijevi se prazne, i tako čeka proljeće, kada se ponovo stavlja u sezonsku upotrebu. Delević vjeruje da nešto slično još niko u Crnoj Gori nije ručno izradio.

“Ova mikro elektrana bi mogla čak i da se izmješta i postavlja negdje gdje bi proizvodila više struje nego što je to moguće na planini. Deset kilovati je dovoljno za kompletnu potrošnju dva velika gradska domaćinstva”, objašnjava Ranko.

On kaže da je u početku, dok je još sve bilo u fazi ideje i razmjene informacija, bilo skepse i podozrenja, a da su kasnije stizale čestitke sa svih strana, pa čak i nagrade koje mu predstavljaju veliku staisfakciju za trud, zalaganje i rad .

„Dvijehiljade i desete godine dodijeljeno mi je najviše opštinsko priznanje Berana, Nagrada „21. jul“, a godinu kasnije stigla je i nagrada Privredne komore Crne Gore za inovativnost za idejno rešenje mikro elektrane „Rujanac“ koje su mi najdraže pored srebrne značke koju sam osvojio na takmičenju mladih tehničara Jugoslavije još daleke 1968.godine na Jabuci kod Pljevalja“, s ponosom ističe Delević.

Da Ranko ne miruje i u penzionerskim danima pokazuje primjer uzornog beranskog poljoprivrednika Radomira Cimbaljevića iz beranskog sela Dapsići, poznatog po uzgajanju žitarica od kojih se dobija kvalitetno ekološki zdravo brašno.

Do skoro, te žitarice Cimbaljević je nosio u privatne mlinove da se samelju i nakon toga brašno prodavao ustaljenim mušterijama, koje su prepoznale kvalitet njegovih ekoloških i domaćih proizvoda. Želio je da spoji tradicionalne vrijednosti i iskustva sa savremenim tehnološkim dostignućima, da na svom oglednom imanju, koje zahvata površinu od oko trinaest hektara, bavi proizvodnjom zdrave ekološke hrane.

Nekada je na malenoj Dapsićkoj rijeci postojalo čak šesnaest vodenica potočara koje su, koristeći vodnu energiju, zrna pšenice, kukuruza, ječma, raži i heljde pretvarale u brašno. Sve su one, uglavnom, radile punim kapacitetom, jer se svojevremeno u ovim krajevima spravljao hljeb isključivo od žitarica koje su uzgajane na plodnim oranicama vrijednih domaćina.

Vrijeme je učinilo svoje i svi ti mlinovi prestali su da rade, jer je ostajalo sve manje onih koji su iskazivali potrebu da koriste njihove usluge. Radomir Cimbaljević je na mjestu jedne od starih vodenica podigao novi mlin, uvjeren da će mu donositi prihode a odlučio je da na Dapsićkoj rijeci sagradi sopstvenu vodenicu s malom elektranom kako bi donekle iskoristio prirodne blagodeti s kojima raspolažu ovdašnji krajevi.

Naravno, postrojenje je konstruisao, ko bi drugi nego Ranko Delević, dokazujući da naše rijeke pružaju izvanredne preduslove za realizaciju različitih projekata koji mogu biti od velike koristi za lokalno stanovništvo.

Cimbaljević je pronašao dva vodenička kamena koja su, kako se pretpostavlja, stara preko 150 godina. Radi se o specijalnom kamenju koje su u posebnim majdanima dlijetima obrađivali njegovi preci, a kasnije ih koristili za mljevenje žita.

Ta dva kamena, od kojih je jedan statični, a drugu radni, ugrađeni su u postrojenje koje je osmislio Ranko Delević, dajući poseban pečat cijelom procesu prerade žitarica, pa prema riječima Cimbaljevića konstruktor turbine uspio je da spoji tradicionalno i moderno i da instalira liniju koja proizvodi brašno vrhunskog kvaliteta, dok je u tom inoviranom sistemu postavljena i turbina koja, koristeći vodu za pokretanje mlina, ujedno proizvodi oko šest kilovata struje, što je dovoljno za elktrifikaciju objekta i rad mašina koje se koriste za sijanje brašna, krunjenje kukuruza i prečišćavanje žita.

Svi ovi projekti i izgradnje mini elektrana govore da se Ranko ne predaje, ponosan je što ga zdravlje još uvijek dobro služi, što je doživio da i u trećem dobu iskaže ono što je dugo godina radio i volio.

On i sada kao penzioner „energetski“ razmišlja i nastoji da uz pomoć supruge Vere i kćerke Danke i dalje radi i stvara, što mu predstavlja zadovoljstvo, a čitav svoj radni vijek povezivao je profesiju sa hobijem, pa to i sada čini u trećem dobu. Ističe, da je i sin Duško, koji živi i radi u Parizu, naslijedio ljubav prema tehnici, što ga posebno raduje.

Sve ovo pokazuje da je Ranko Delević još jedan odličan primjer da i penzioneri mogu itekako biti aktivni i doprinositi zajednici i sredini u kojoj žive i rade i nakon što završe sa radnim vijekom.

Neiskorišćena energija za nove elektrane

U situaciji deficita električne energije sopstveni izvor napajanja strujom daje veliku sigurnost biznisu i utiče na njegov kvalitet. Zato gradnja mikroelektrana pomaže uravnoteženju ekonomskog razvoja Crne Gore i predstavlja podsticaj poljoprivredi u ruralnom dijelu što potvrđuje ispravnost onoga čime se bavi i voli Delević.

„Mi smo megalomani. Razmišljamo o velikim projektima, a u svakom trenutku pored nas, manjim i većim rijekama na sjeveru u nepovrat protiču ogromne količine neiskorišćene energije“, ističe Delević.

Kojim tempom razvijeni svijet ide u tom pravcu govori podatak da su se zvaničnici zemalja EU dogovorili da postave kao obavezujući cilj da do kraja 2020. godine povećaju udio obnovljivih izvora energije, što uglavnom znači mHE, sa dosadašnjih sedam na dvadeset odsto od ukupne potrošnje energije. Slovenija je još prije dvije decenije imala preko četiristo malih hidroelektrana.

Zato Ranko ne sjedi skrštenih ruku i radi na novim projektima. Tako je pri kraju izrade mikroelektrane u Pešića Rupi, ispod planine Bjelasica, kod braće Šekularac, a do kraja ljeta očekuje da, takođe, završi još jednu mikro elektranu u etno selu Vrelo u petnjičkom selu Trpezi, gdje postoji lijep turistički kompleks sa ribnjakom.

Izmislio patent za zaštitu instalacija od napona na nultom provodniku

Priznanja i diplome Ranka DelevićaU Zavodu za intelektualnu svojinu u Beogradu, krajem 2009. godine Ranko je, sa elektroinženjerom iz Berana, Radomanom Obradovićem, patentirao „zaštitni uređaj od potencijala na nultom provodniku“, kako je zvanično saopšteno u rješenju broj 50457.

Prvo je proveravano je da li takav aparat postoji bilo gde u svijetu. Kada je ustanovljeno da ne postoji nigdje, dobili su rješenje o priznavanju patenta od Zavoda.

To je patent kojim se štiti instalacija u kućama od pojave napona na nultom provodniku,a predstavlja ga mali crveni uređaj, „oklopljen“ plastikom koji služi kao zaštitni uređaj od strujnog udara, od „prenapona“ i „crkavanja“ elektrouređaja u domaćinstvima.

„Strujni udar se javlja kada se onaj četvrti, takozvani nulti provodnik (žica) prekine usljed havarije u mrežama posle čega se u utičnici, gde je napon od 220 volti, javlja međufazni napon od 380 volti i dolazi do pregorijevanja, odnosno havarije uređaja i štete koja po pravilu nije mala, posebno u ovim teškim vremenima“, pojašnjava Ranko.

„Aparat koji smo mi proizveli u tom momentu inicira ‘fidovu sklopku’ koja isključuje struju u cijelom domaćinstvu. Dokle god se mreža ne dovede u stanje ispravnosti, sklopka se ne može uključiti, pa tako ni elektrouređaji. Naš aparat ima dvije karakteristike – ne dozvoljava da elektrouređaji stradaju od visokog napona, a potom opominje da se završi posao“, priča Delević, podsjećajući istovremeno da je procedura registracije patenta u Beogradu trajala tri godine.

Izvor: espona.me