U današnje vrijeme nije nimalo rijetka pojava da veliki broj zaposlenih i nakon radnog vremena „nosi svoj posao kući“. Ipak, fizičko odsustvo sa radnog mjesta vrlo često ne podrazumijeva i ono mentalno – gomila administracije, klijenti koji čekaju odgovore na mejlove ili rasporedi aktivnosti za sjutrašnji dan stvaraju utisak da je 5 ili 6 radnih dana u nedelji zapravo jedan jako dugačak radni dan kome se ne nazire kraj.

Koliko god da umije biti psihički zamorna, ovakva situacija ipak podrazumijeva makar fizičko odsustvo sa radnog mjesta – što nikako ne važi za one koji u nekom trenutku odluče da svoje poslovne aktivnosti počnu da obavljaju od kuće.

„Blago njima!“, reći će – ili bar pomisliti – tip kancelarijskog radnika koji godinama ili decenijama proživljava svojevrstan „dan mrmota“. Ustaje, sprema se, izlazi iz kuće (pritom je na saobraćajne gužve i vremenske (ne)prilike već razvio permanentni imunitet); ulazi u istu kancelariju, a potom veći dio dana gleda u iste zidove i susrijeće iste likove.

„Da, zaista! Mi se samo iskotrljamo iz kreveta i već smo na poslu, hehe.“ – ovako bi mogla zvučati replika onih kojima je rastojanje između spavaće sobe i kancelarijskog stola cijelih, recimo, 5 metara. Nema utrošenog vremena na putovanje do radnog mjesta, niti onog „jedva čekam da stignem kući s posla“; a ukoliko im teško pada čak i da se iskotrljaju iz kreveta i sjednu za radni sto, mogu da, umjesto toga, posao jednostavno prebace u krevet.

I zaista, nije tako loše ovim tihim odmetnicima od surovog kapitalizma koji su „firme“ preselili u udobnost svojih domova. Jer, hvala nebesima – pardon, internetima – u današnje vrijeme imaju i taj izbor.

I ne samo to – ne moraju čak ni da nose svoj posao kući.

Dakle, bajka zvana „rad od kuće“ zaista jeste svojevrsna savremena bajka – ali kako priča odmiče, u njoj počinju da se naziru i oni manje bajkoviti momenti.

Trenuci latentnih preokreta

„…Ne moraju čak ni da nose svoj posao kući“. Ovako bi, recimo, mogao početi jedan od brojnih zapleta – jer je posao, razumije se, stalno u kući. I bez obzira na zadovoljstvo koje frilenseri  nesumnjivo nalaze u svom poslu, ponekad će se neminovno zateći u situaciji da naprosto požele da pobjegnu od kuće – pardon, posla – pardon, kuće – bar na nekoliko dana.

To, naravno, nije toliko uočljivo na samom početku „kuća = posao“ karijere. Zapravo je sjajno – pogotovo ukoliko nekome zaista odgovara ovakva organizacija rada. Zbog činjenice da, na primjer, ne moraju da se „cimaju“ do posla na +40°C u hladu, po najgorem pljusku ili hladnoći, frilenseri će zaista cijeniti mali poslovni raj na svojoj kućnoj adresi. Takođe, pošto sigurno neće odmah u startu imati čitavu hordu klijenata koji nestrpljivo čekaju na završetke važnih projekata, mogućnost fleksibilnije organizacije radnih sati pod parolom „ovo možda i može da pričeka do sjutra“, dodatno doprinosi dragocenom osjećaju slobode.

Pa ipak, ova bajkovita kancelarija u kući ili stanu vremenom može zaličiti na kakvu sablasnu teritoriju koja će konstatnto davati do znanja da ne možete tek tako zaboraviti da ona postoji ukoliko samo zatvorite oči i prestanete da mislite na posao. Jer, pored svog radnog mjesta prolazite ujutru i uveče, dok pripremate obrok, kuvate kafu, ili kada vam dođu prijatelji u posjetu – sve u svemu, posao je uvjek tu negdje oko vas i pored vas. Ove „sitnice“ još su izraženije ukoliko pritom živite u manjem prostoru i nemate uslova da opremite zasebnu prostoriju isključivo za radne obaveze.

I to predstavlja tek blagi nagovještaj zapleta koji prati frilensersku poslovnu priču. Oni koji već duži niz godina funkcionišu po ovakvom radnom ustrojstvu, mogli bi otkriti još mnoštvo latentnih preokreta koji sačinjavaju „rad od kuće“ sagu u nastavcima. Pritom, od već poznatijih poglavlja – poput „Radni dan u pidžami“ ili, na primjer, „Ostvarivanje ličnog dohotka uz ispijanje osvježavajučih napitaka u obližnjem ugostiteljskom objektu“ (jer, idilična predstava nasmijanih frilensera koji tako naporno rade na nekoj od egzotičnih destinacija već je pomalo mainstream) – polako se stiže i do onih neobičnijih. Ponekad već i sami naslovi upućuju na njihovu manje idiličnu sadržinu. Recimo, „Projekti čiji rok za završetak je do prije 2 dana“. Ili, „Zbornik radova koji (i dalje) iščekuju finansijski hepiend“.

Sve u svemu, svakidašnja poglavlja ovakvog tipa neminovno postaju sastavni dio savremene frilenserske bajke. Neko ko je odlučio da počne da kreira, i u isto vrijeme bude glavni junak sopstvene zbirke priča koja nosi naslov „Rad od kuće“, vremenom će primijetiti da se one nikako ne mogu podvesti isključivo pod jednim žanrom. Uvjek će, naime, biti preokreta koji ovom bajkovitom štivu mogu donijeti blage uplive fantastike, a ponekad i (tragi)komedije ili čak satire.

No, dobra vijest je da „glavni junaci“, u zavisnosti od toga kakvu formu žele da skroje, sami mogu oblikovati fabulu – iako na neke detalje, doduše, možda neće moći uticati (da li je neko pomenuo gledanje u iste zidove svaki dan?). Na kraju krajeva, blago onima što rade od kuće – jer ipak, „mi se samo iskotrljamo iz kreveta i već smo na poslu“.

Nastaviće se…

Izvor: MojaFirma