Decembar 1979: Ako pored vas prođe jedan sivi “trabant”, potpuno bešumno i bez dima iz auspuha, ne čudite se – to neko iz Instituta za hemijske izvore struje u Beogradu obavlja poslove u gradu, vozeći jedan zanimljiv i koristan eksperiment…

Ima u Beogradu jedan automobil, koji od maja ove godine nije nijedanput pristao uz kakvu benzinsku pumpu. Taj auto, inače marke “trabant”, prevaljuje svakog dana put od Bloka 45 do Zemun-Polja bez kapi benzina. Jedino što svaku noć stoji parkiran uz jednu zgradu, sa čijeg prvog sprata ide dugačak gajtan do njega.

Gajtan ide iz stana inženjera dr Zorana Stojiljkovića, valjda jedinog Jugoslovena koji vozi električni auto. A taj “trabant” je svojina Instituta za hemijske izvore struje iz Beograda, čije jedno odeljenje, na čelu sa inženjerom Bojanom Kragićem, i uz saradnju sa inženjerom Stojiljkovićem, iz Centra za multidisciplinarne studije i docentom Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, veoma ambiciozno radi na projektu prvog jugoslovenskot električnog automobila.

Inženjer Stojiljković svakodnevno vozi ovaj prepravljeni auto, pomno ispitujući njegova svojstva i usavršavajući ga polako. On je i autor tehničkog rešenja “elektromobila”.

– I ranije sam sarađivao sa Institutom, pa sam se veoma zagrijao za njihovu ideju o ovakvoj vrsti vozila. Potpuno sam se predao ovom poslu. I ja i kolege iz Instituta, i, evo, uspeli smo. Ali, ovo je samo početak – kaže inženjer Zoran Stojiljković, koga smo ovih dana zatekli u Zemun-Polju, u jednoj radionici Instituta, kako obigrava oko “trabanta” i svaki čas nešto popravlja, dotjeruje, šrafi, mjeri…

Ako je automobil na električni pogon vozilo budućnosti, mi smo imali prilike da “otputujemo” koju deceniju unaprijed. Inženjer Stojiljković nas je ljubazno pozvao u jednu vožnju bez benzina.

Iako nas je, u početku, zbunila komandna tabla preuređenog “trabanta”, krcata nekim satovima i elektronskim instrumentima, vrlo brzo smo se navikli na pomalo neobičnu vožnju, bez trzanja, bez urlanja motora, samo uz tiho zujanje elektromotora.

Vozili smo se zemunskim ulicama brzinom i do 60 kilometara na sat.

– Vidite – pokazivao nam je, ne bez ponosa, inženjer Stojiljković – ovaj auto ne zagađuje okolinu, nije bučan, a sa jednim punjenjem može da prevali pedesetak kilometara dnevno. Uz sve to, potroši struje za svega deset dinara. Zar nije idealan za gradsku vožnju?

Posle ove vožnje, koja razbija svaki skepticizam, upitali smo inženjera Stojiljkovića, čega ima specifičnog u njegovom tehničkom rješenju, jer, zna se, da u svijetu ima bezbroj pokušaja, manje-više sličnih.

– Nema tu nikakve tajne – rekao nam je. – Princip je kod svih uglavnom isti: akumulatori i elektromotor. Mi smo, ipak, uspjeli da dobijemo veliki koeficijent iskorišćenja energije akumulatora u vučnu energiju. Zatim, postignuta je velika sigurnost automatskom elektronskom zaštitom. Da, na primjer, ne dolazi struja veće jačine od 100 ampera. U ovom “trabantu” je mjenjač u istoj funkciji kao kod benzinaca. Vozim drugom i trećom brzinom i rikvercom, a sve to, naravno, uz kvačilo. Kvačilo ima i jednu izuzetnu ulogu. Prilikom nekog kvara, koji može da se dogodi uvjek u elektrici, da, na primjer, elektromotor ne može da se zaustavi, onda ga kvačilom samo odvojimo od pokretačkog mehanizma i auto stoji, mada se motor vrti i dalje.

Od inženjera Stojiljkovića smo dalje saznali da su glavni problemi u razradi ovog projekta akumulatori. Uz jače i, po dimenziji, manje i lakše akumulatore, do kojih je veoma teško doći, elektromobil bi bio mnogo savršekiji.

Ovaj sada ima čitav niz glomaznih akumulatora, a snaga mu je samo pet i po konjskih snaga. No, u sljedeće dvije godine Institut planira nekoliko prototipova ovakvih vozila.

Već ovih dana radi se na jednoj “zastavi 101” i “zastavi 750” kombiju, koji se prepravljaju i doteruju za elektropogon. Cilj ovog istraživanja je da se dođe do automobila na električni pogon, koji bi imao radijus kretanja od sto kilometara, uz brzinu do 80 kilometara na čas.

Inženjer Stojiljković je duboko uveren u budućnost ovakvih vozila.

– Nema sumnje da je u ovakvoj energetskoj situaciji u svijetu ovo prava mala revolucija – kaže on. – Ipak, to neće ići tako brzo. Mislim da će u početku ovo biti vozilo za grad, dostavno ili taksi, a kasnije, ko zna?

Mali “trabant” se kreće beogradskim ulicama, ali rijetko ko obraća pažnju na to da je bešuman. Nezapažen je, inače, izaziva veliko interesovanje čim prolaznici shvate o kakvom je vozilu riječ.

Zasad su i predstavnici zakona prilično nepovjerljivi prema elektromobilu.

Eto, nedavno je saobraćajni milicioner zaustavio “trabant” i naplati vozaču kaznu od 500 dinara.

Bio je četvrtak, a posljednja cifra njegovog registarskog broja je devet (pravilo “par-nepar”). Nisu pomogla ubjeđivanja vozača da ovaj auto ne troši benzin, te da nema veze sa restrikcijom ovog goriva. Milicioner je samo slegnuo ramenima i obavio svoj posao.

A, možda će ovaj “elektrotrabant”, kroz koju deceniju, stajati u kakvom muzeju, sa svim počastima koje mu dolikuju.

Napisao: Dragutin Minić, snimio: D. Timotijević (RTV revija, 1979.)

Izvor: Yugopapir