Vidjeli smo predsjednika Trampa kako debelim crnim flomasterom potpisuje, uz prisustvo dekorativnih predstavnika radničke klase, dekret o uvođenju carina i čuli ga kako se, po običaju, odmah djelimično povlači tvrdeći da će prijateljske zemlje biti izuzete. Znači li to da je većina ostalih neprijateljska? Kako komentariše predsjednik ECB, Mario Dragi: “Ako uvodite tarife saveznicima, postavlja se pitanje ko su vam prijatelji”.

Odluka je pala: 25 odsto carina na čelik i 10 odsto na aluminijum pa izvolte na američko tržište. Nisu ovi procenti uzdrmali svijet, nego iskustvo da kad se krene u protekcionizam onda je eskalacija neminovna. I kako Džon Kasidi piše istoričari se slažu da uvećanje tarifa na osnovu Smit-Holijevog zakona 1930. godine u Americi nije izazvalo Veliku depresiju, ali jeste doprinijelo njenom razornom dejstvu. Liberalnom sistemu međunarodne trgovine 19. vijeka tada je konačno odzvonilo. Nalazimo li se pred reprizom?

Sastanak predstavnika Amerike (Robert Linghtizara), EU (Cecilija Malnstom) i Japana (Hirošiga Seko) 10. marta u Briselu uvjerio je američke najbliže saveznike da ni prema njima neće biti odstupanja sve dok budu više izvozili u SAD nego što odande uvoze. Na tvrdi stav Amerike Evropa je zaprijetila protivmjerama carinjenja američke robe, međutim odnos represivnih računa pokazuje da EU ne ruši mostove već želi da se cjenjka. Naime, američke mjere bi trebalo da pogode evropski izvoz čelika i aluminijama u ukupnom iznosu od 5,6 milijardi eura, dok bi evropske restriktivne mjere nanijele američkoj pivredi štetu od oko 2,8 milijardi – disproporcija je dokaz da EU ne želi da zateže do kraja. Sem toga, u mjerama koje je predsjednik Tramp potpisao mnogo je toga nejasno, kao i sam dokument koji nije izvršna uredba, nego samo predsjednički proglas.

Predsjednik Tramp ima svoje razloge zašto smatra da je u pravu: “Kada jedna zemlja gubi milijarde u trgovinskoj razmjeni i to sa skoro svima onima s kojima pravi poslove, trgovački rat je opravdan i lako se dobija /…/ prekidajući trgovačku razmjenu pobijedićemo ubjedljivo. Jednostavno, zar ne!” Blago onima kojima je sve jasno, jer njihovo je carstvo nebesko. Kako Pol Krugman piše: “Tačno je da trgovinski deficit stvara probleme kada je ekonomija u depresiji i kada je nezaposlenost velika /…/ Sada kada je nezaposlenost 4 odsto motivi za uzbunu su slabi. Nema šanse da dobijemo trgovinski rat, možemo jedino otvoriti put represalijama.”

Citiram druge jer ne smatram da sam pametniji od američkog predsjednika, naročito ne od njegovih savjetnika. Naravno ne smatram ni da sam gluplji, jer toliko galantan prema njemu nisam. Pokušavam samo da proniknem čemu politički spektakl, iako je još prerano za propagandu oko midterm izbora. Pritom, mjere odmazde ponajviše će pogoditi evropske saveznike. Naime, tačno je da Kina ima najveći suficit u razmjeni sa SAD (500 milijardi po Trampu, 375 milijardi prema zvaničnoj SAD statistici) međutim Kina je tek na 11. mjestu u američkom uvozu čelika, a 4. kad je u pitanju aluminijum. Mjere će, zato srazmjerno više pogoditi Koreju i Japan. Što se tiče aluminijuma tu je na prvom mjestu Kanada, a računica je problematična. Povećanje carina bi trebalo da stimuliše američku domaću proizvodnju aluminijuma. Aluminijum guta ogromne količine energije koju Kanada dobija jeftino iz hidroelektarana, Amerika bi međutim morala da upotrijebi skuplju energiju iz nafte čime bi pokrenula čitav niz poskupljenja nafte i svih proizvoda u čiju je cijenu ovaj energent uključen. Svako poskupljenje energije utiče na usporavanje ekonomskih aktivnosti, a time i na porast nezaposlenosti. Ukratko, nešto se drugo krije iz Trampovog carinskog šamara, nesumnjivo političkog karaktera. Sumnje potpiruju haos i smjene u vrhu uz koncentraciju “tvrdih” desničara i poslušnika. Anketirajte ljude oko sebe da vidite da li znaju ko je potpredsjednik SAD – vidjećete zabavno je.

Ne zaboravimo da se Amerika već povrgla restrikciji uvoza solarnih panela i bijele tehnike. Upravo je to ono što zabrinjava Kinu. Neuspjeh sa kaznenim carinama i logika eskalacije opresivnih mjera vjerovatno će dovesti do širenja lepeze zabrana na strateške sektore kao što je informatika, elektronika (Apple proizvodi u Kini!), automobili i djelovi… Automobili su idealni za propagandu jer Kina naplaćuje 25 odsto carine na uvezene američke automobile, dok je njen izvoz u SAD opterećen samo sa 5 odsto carina. Tu nastaje problem koji se lako može oblikovati kao finalni napad na Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO).

Ta organizacija nastala je 1995. godine iz Generalnog sporazuma o carinama i trgovini – GATT, dakle nakon 48 godina i mnogih rundi usaglašavanja carina u svijetu, pri čemu su sve odluke donošene konsenzusom, pa su zato runde trajale i do 8 godina. Niko posle toga nema prava reći da su mu nametnute. Tim postupkom je donijeta i odluka kojom zemlje u razvoju imaju povlašćene izvozne carine što bi trebalo da pomogne njihovom ekonomskom razvoju. Kina je zahvaljujući beneficiranim carinama ni iz čega izgradila snažnu autoindustriju. Svjetska trgovinska organizacija je moralni korektiv beskrupuloznosti tržišnih zakona i multinacionalnih kompanija. Tako je postala epicentar globalizacije. Neurotičnom američkom predsjedniku ne odgovara da se u dugim rundama pregovora gomba sa Trećim svijetom oko uklanjanja vidljivo prevaziđenih procenata, pa radije poseže za palijativnim mjerama disciplinovanja svijeta, za daljim rušenjem globalizacije pa i već načete STO. To je, dakako pretpostavka, ali sa mnoštvom mogućih opasnih reperkusija koje dovode do opšte svjetske neravnoteže i konflikta.

Druga suštinska opasnost u sjenci spektakla sa carinama na čelik i aluminijum je još uvjek tiha svjetska revolucija u monetarno-finansijskoj sferi. Aleksandrijski stub dolara, od kojega ništa ne smije biti više, postepeno se kruni. Kina, Rusija, Iran, Indija, Brazil, Turska… svoje transakcije počinju sve intenzivnije da obavljaju u odgovarajućim monetama, bez obračunavanja preko dolara. To je revolucija, a na njih je Amerika alergična i kada je se manje dotiču. Sa novcem se lako može desiti isto što se desilo sa čelikom. Naime, sedamdesetih godina Amerika je bespoštedno bacila svoj čitav metalurški sektor pod noge jeftinog uvoza iz Koreje i Japana. Sad zbog toga optužuje druge. Mase radnika ostajale su bez posla pa je izvjesni Luis Kelso uspio da u Parlamentu progura “samoupravljanje” u tom sektoru. Zaposleni su uz državno beneficirane kredite kupovali pogone, postajali njihovi vlasnici i radili za plate koje su bliske nivou azijskih, samo da ne bi ostali bez posla. Jeftin uvozni čelik je pobijedio jer je bio mnogo jači uticaj industrija koje su imale potrebe za njim.

Od kada je Alan Grinspan (Greenspan, guverner FED) krenuo da ruši vrijednost dolara kako bi spasao ekonomiju (pojeftinio dugove) u krizi na početku Klintonove vlade, ta je moneta izgubila svoju “nedodirivost” i polako počela da deli sudbinu sa ostalim monetama. Uvjek odmjereni predsjednik ECB, Mario Dragi, prilično žestoko je reagovao početkom mjeseca, konstatujući kako postoje dva opasna faktora koji prijete da zaustave oporavak evropske ekonomije: povećanje američkih carina i “lepršavost” kursa dolara. Trgovinskom ratu uveliko doprinosi ciljno obaranje vrijednosti dolara koje postataje faktor podrivanja izvoza na američko tržište. Sekretar američkog ministarstva finansija, Stiven Mnučin, svojevremeno Dragijev kolega iz Goldman Saksa, objašnjava da je slabost dolara mana s neba za američki izvoz i da je se oni neće odreći po cenu gubljenja bilo čijeg prijateljstva. Dovoljan je taj efekat pa da padne izvoz ne samo čelika i aluminijuma, nego prije svega luksuzne robe (samo italijanski izvoz mode iznosi 23 milijarde dolara), mašina, automobila (Njemačka je 2017. izvezla 494.000 vozila u SAD), vina i ostalih artikala koji dominiraju evropskim izvozom u SAD. Dragi je taj trend okarakterisao kao: “jedan od glavnih faktora buduće nestabilnosti, koji minira rezultate tri godine ultraekspanzivnog monetarizma”.

Olako igranje sa kursom dolara može samo da pogoduje omasovljenju zemalja koje će pokušavati da svoje poslove više ne konvertuju preko američke monete. Prave igre koje će odrediti vrijednost dolara ipak se ne igraju uz pomoć briselske žalopojne retorike, nego na tržištima gdje Peking, Moskva, Nju Delhi, Teheran, Ankara i drugi čine odlučujuću grupu ratnika. Razlika između kamata na dolare (Libor 1,57% mjesečno) i eure (Euribor -0,37%) povećavaju troškove investiranja onih koji eurima kupuju dolare da bi njima plaćali račune. Snažne ekonomije sve veći broj kupoprodajnih transakcija (prije svega nafte) obavljaju u sopstvenim valutama, tako nastaje strukturna slabost dolara. Davne 1971. godine kada je na inicijativu Francuske ustanovljeno da Amerika štampa više dolara (čuvena Fridmanova rečenica: Ako ti šeici daju naftu za naše papire, što da im ne štampamo) nego što ima pokrića u zlatu, Nikson je preko noći ukinuo zlatnu podlogu. Opšta nadmoć Amerike omogućila je dolaru da i dalje ostane osnovna obračunska platforma. Posljednjih godina ona počinje da se ljulja. Dio očuvanja te pozicije je i uloga svetskog policajca koju Amerika sve teže igra.

Politika zasnovana na finansijskoj i vojnoj premoći odavno je nepopularna. Kineska centralna banka je 2012. godine objavila da više neće povećevati rezerve u dolarima nego u zlatu i tako je učinila juan (renminbi) konvertibilnim prema zlatu. Iste godine je Iran prihvatio da mu Kina naftu i gas plaća tim konvertibilnim juanima, da bi 2015. isti princip Iran priznao i za plaćanja u rubljama. Danas već najveći dio evropskih zemalja rusku naftu i gas trguju u rubljama, dok se sa Kinom operacije obavljaju u juanima koji su od 2016. godine odomaćeni na Londonskoj berzi. Venecuela za svoju naftu prima sve svjetske valute izuzev dolara. Katar i Libija takođe prihvataju alternativna plaćanja i taj se krug širi sve više pa Rakeš Krišnan Simha, publicista od ugleda u svijetu, piše: “Kroz nekoliko godina Zapadnjaci će uvidjeti da su njima omiljene sankcije kao metod nasilja stvorile svijet bez Zapada”.

Tramp sasvim sigurno neće mirno gledati krunjenje dolara – simbola američke vladavine svijetom. Njegove geopolitičke igre sa Severnom Korejom, oko Jerusalima i u Siriji, dio su težnje da se vrati uticaj koji polako iščezava. Prijetnja Niki Hejli, ambasadorke SAD u OUN da ako Savjet bezbjednosti ne učini nešto konkretno u Siriji, učiniće to Amerika sama – liči pomalo na ludilo u kojem ima sistema. Zemlja koju predstavlja toliko se izblamirala svojim jednostranim vojnim akcijama po svijetu da ne vjerujem da će joj još jedna proći bez žestokih protesta širom planete. Od kada je vojni lobi žrtvovao generala Kolina Pauela (Powell) da u OUN ispadne budala pokazujući bočicu nekog praška kao Sadamovo sredstvo masovnog uništavanja, američkoj propagandi malo ko normalan išta vjeruje. Zabrljali su sve od Vijetnama do Damaska i jedino gdje su vojnom invazijom nesumnjivo uspjeli je Grenada. Kad sam pokušao da uporedim veličinu teritorije, brojnost stanovnika, domaći proizvod tih dvije zemalja dobio sam brojke za koje sumnjam da sam ih razumio. Recimo Grenada ima ukupan BDP od 884 miliona, a pobjedničke SAD od 20.000 milijardi dolara! Ta Amerika je tu Grenadu optužila za izazivanje sukoba. To jeste paradoksalno ali nije komično. Vojnom lobiju se ne isplati da Amerika definitivno pobijedi u bilo kom skupom konfliktu. Tada bi prestao obilati dotok novca.

Zato mi se čini da je Karlo Altomonte, profesor političke ekonomije iz Milana, u pravu kad konstatuje: “Ako brzopleti Tramp zaista želi da povrati izgubljeni međunarodni prostor možemo očekivati žestoke tenzije – vojne takođe”.

Milutin Mitrović, Biznis i Finansije