Unija slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) dostavila je Ministarstvu finansija Crne Gore svoje primjedbe, predloge i sugestije na Nacrt fiskalne strategije Crne Gore za period 2024-2027. godine.

U saopštenju, USSCG pozdravlja cilj fiskalne politike 44. Vlade definisan Nacrtom fiskalne strategije koji se, pored ostalog, odnosi na stabilne i održive javne finansije i odgovorno upravljanje istim, a posebno na unapređenje ekonomsko-socijalnog položaja zaposlenih i građana, te stvaranje povoljnijeg poslovnog ambijenta.

“Spremnost i odlučnost 44. Vlade Crne Gore da preduzme nužne korake ka povećanju minimalne i prosječne zarade zaposlenima u Crnoj Gori, jednog od preduslova za očuvanje radne snage kao najdragocjenijeg resursa, USSCG cijeni posebno važnim i neophodnim”, navode iz USSCG.

Dodaju da model koji je Fiskalnom strategijom predložen u cilju povećanja zarada, za njih nije prihvatljiv iz više razloga.

Saopštenje USSCG prenosimo integralno:

“- predloženi model podrazumijeva ukidanje nešto više od polovine doprinosa za obavezno penzijsko osiguranje čime budžet Fonda PIO gubi stalan i siguran izvor finansiranja koji garantuje stabilnost penzija sadašnjih i budućih penzionera. Na taj način, umjesto da težimo cilju da se budžet Fonda PIO u potpunosti obezbijedi kroz doprinose (kojem cilju smo se bili primakli krajem prošle godine), doći ćemo u situaciju da se deficit budžeta Fonda PIO, sa trenutnih cca 120 miliona eura, uveća na cca 400 miliona eura. U konačnom, tim modelom se i ne postiže najavljeni efekat Programa Evropa sad 2 (ES2) da će svim zaposlenima zarade biti povećane cca 25% (o čemu je do nedavno svjedočio kalkulator na sajtu PES-a), već će se zaposlenom koji prima prosječnu zaradu ista uvećati za cca 50 eura, izuzimajući zaposlene koji u ovom trenutku primaju minimalnu zaradu i koji će imati veći procenat povećanja. Osim toga, minimalna je ušteda koju će dobiti poslodavci ukidanjem doprinosa PIO na teret poslodavca, u okviru čega smo posebno istakli da se takvom mjerom „nagrađuju“ poslodavaci u Crnoj Gori koji će, ničim izazvano, dodatno povećati svoj profit na štetu budžeta Fonda PIO, a stvarnu pomoć neće dobiti oni poslodavci kojima je ona najpotrebnija (mikro i preduzeća u ekonomsko manje razvijenim područjima). Valja podsjetiti da su sredstva koja se izdvajaju po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje strogo namjenska sredstva i kao takva služe za isplatu penzija sadašnjim i budućim penzionerima po sistemu međugeneracijske solidarnosti. Dakle, neprihvatljivo je da se zarad „usluge“ poslodavcima (koja usluga ne znači mnogo poslodavcima koji ostvaruju profit i ekstra profit, a kojih je puno u Crnoj Gori), odričemo sigurnog priliva sredstava kako za sadašnje tako i za buduće generacije;

– predloženi model, nadalje, predviđa uvođenje dvije minimalne zarade (jedne za srednju i nižu stručnu spreme, a druge za visoku stručnu spremu) i kreira novi institut tzv. „prosječne minimalne zarade“, što je u suprotnosti samoj definiciji i prirodi minimalne zarade koja podrazumijeva mjesečno primanje koje je neophodno svakom zaposlenom da obezbijedi životne uslove i održi biološki minimum, kako bi mogao da nastavi da stvara novu vrijednost poslodavcu. Dakle, minimalni uslovi života podjednako su potrebni, kako zaposlenom sa srednjom i nižom stručnom spremom, tako i zaposlenom sa visokom stručnom spremom. Jedinstvena minimalna zarada, kao zaštitna kategorija, egzistira u evropskim državama i u duhu je konvencija Međunarodne organizacije rada i direktiva Evropske unije

– jer je neodrživo da se poreski klin sa predviđenim ukidanjem doprinosa PIO na teret zaposlenog i na teret poslodavca smanji na čak 11,1% u slučaju nove minimalne zarade od 600,00 eura, odnosno na 16,2% za iznos prosječne zarade u iznosu od 1.000,00 eura neto, ako znamo da je i sama Vlada u Strategiji navela da se poreski klin u zemljama OECD-a kreće prosječno 34,8%. Zato je neutemeljeno obrazloženje da će tako nizak poreski klin privući strane insvestitore, ako znamo da je u razvijenim evropskim zemljama poput Belgije, Njemačke, Austrije, Luksemburga, Španije, Grčke, Danske, Holandije… poreski klin u rasponu od 36 – 52%, a da su one i dalje atraktivne za investiranje.

Iz navedenih razloga, a posebno usljed nedvosmislene odlučnosti Vlade Crne Gore da unaprijedi ekonomsko-socijalni položaj zaposlenih povećanjem zarada, USSCG se i kroz Javnu raspravu nastavlja zalagati za model za koji smatramo da je, u odnosu na predloženi model, značajno održiviji, pravedniji i u duhu važećeg zakonodavnog okvira u Crnoj Gori. Iz toga razloga USSCG predlaže da se:

– Utvrdi jedinstvena minimalna zarada u iznosu od (ranije najavljivanih) 700,00 eura i da ista ne zavisi od stepena stručne spreme. Prethodno navedeni iznos bio bi utvrđen kroz izmjenu člana 101 stav 1 Zakona o radu uz saglasnost socijalnih partnera, kako to i nalaže pomenuti član;

– izmjenom člana 11 Opšteg kolektivnog ugovora (OKU) izvrši nivelacija zarada po osnovu postignutih ishoda učenja, odnosno školske spreme. Upravo ovaj član osnov je za utvrđivanje najnižih zarada (ne minimalnih zarada kako se to vješto pokušava predstaviti od strane crnogorskih poslodavaca, ali i kreatora Fiskalne strategije) i njihovo nivelisanje po osnovu stečene stručne spreme (što je namjera kojoj se Fiskalnom strategijom teži – razdvajanje srednje i visoke školske spreme). Naime, pomenutim članom definisani su koeficijenti složenosti poslova (kao jedan od elemenata za utvrđivanje osnovne zarade) i to upravo na osnovu složenosti postignutih ishoda učenja (školske spreme) kao minimum koji se kod poslodavca dalje nadograđuje po osnovu složenosti poslova, uslova rada pod kojima se ti poslovi pretežno obavljaju, obima posla, odgovornosti za posao i drugih elemenata bitnih za vrednovanje posla, kako je to propisano čl. 10 OKU-a. Ovakav pristup i model za povećanje zarada bi u prvom redu pokazao odgovoran odnos prema socijalnom dijalogu i činjenici da su zarade jedan od osnovnih instituta radnog zakonodavstva, koji bi trebalo da uvijek i u svakoj prilici bude rezultat socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja. Nadalje bi ovakav pristup bio i jedini logičan budući da OKU (i navedeni članovi istog) predstavlja svojevrsan, već postojeći model, usaglašavanja najnižih zarada upravo kroz vrednovanje postignutih ishoda učenja, odnosno školske spreme što je cilj modela predloženog Fiskalnom strategijom. Budući da Vlada kao jedna od potpisnica OKU-a daje saglasnost za povećanje zarada, to bi bilo za očekivati da upravo kroz model koji USSCG predlaže dođemo do zajedničkog cilja i pokažemo konačno odgovoran odnos prema neprimjerenim koeficijentima koji su sadržani u sada važećem OKU, a koji na čast ne služe niti jednom od potpisnika ovog akta. Naime, neprihvatljivo je i nerealno da prema važećim koeficijentima zarade npr. srednje i visoke stručne spreme, po OKU, u realnom sektoru iznose cca 350 eura, odnosno 450 eura. Stoga bi, prema modelu koji predlaže USSCG, koeficijent složenosti poslova za VSS bio propisan na minimum 7,5 umjesto trenutnih 5, dok bi se srazmjerno tome utvrdili koeficijenti za niže nivoe kvalifikacija. Ovdje treba naglasiti da prema članu 12 OKU-a poslodavci ne bi morali vršiti korekciju koeficijenata složenosti poslova i obračunske vrijednosti koeficijenta ukoliko isplaćuju zaradu u iznosu koji propisuje OKU;

– da bi naprijed predloženi model USSCG u potpunosti doprinio planiranom cilju povećanja zarada u prosjeku za 25%, paralelno sa uvećanjem koeficijenata, bilo bi potrebno kroz socijalni dijalog predvidjeti povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta sa trenutnih 90 na 120 eura (bruto). Na ovom mjestu podsjećamo da je članom 9 OKU-a propisano da se ugovorne strane (potpisnice OKU-a među kojima je i Vlada) obavezuju da, do 31. decembra tekuće za narednu kalendarsku godinu, preispitaju i usaglase obračunsku vrijednost koeficijenta uzimajući u obzir, pored ostalog: opšti nivo zarada u zemlji, rast stope inflacije, kretanje minimalne potrošačke korpe, troškove života i promjene u njima, ekonomske faktore, uključujući i zahtjeve privrednog razvoja, nivoa produktivnosti i potreba da se dostigne i odredi visok nivo zaposlenosti. Obračunska vrijednost koeficijenta, uprkos navedenim društvenim i ekonomskim pokazateljima, ali i inicijativama koje je USSCG od 2019. godine do danas u kontinuitetu podnosila, nije promijenjena od 2010. godine. I ne samo da nije promijenjena nego se o njoj nije nikada ni raspravljalo, budući da nije postojala volja niti poslodavaca niti predstavnika Vlade. Dakle, osim što nas sam OKU obavezuje na pregovore o obračunskoj vrijednosti koeficijenta, povećanje ove vrijednosti obaveza je svih socijalnih partnera (uključujući i Vladu kao potpisnicu OKU-a) uslovljena dosadašnjim kretanjem troškova života, odnosno inflatornim kretanjima. Na ovaj način bi se, takođe, postigla uravnoteženost između zarada u privatnom i javnom sektoru, budući da su zaposleni u privredi godinama unazad zapostavljani u odnosu na javni sektor u pogledu visine koeficijenata složenosti poslova. Ovaj predlog USSCG istovremeno podrazumijeva i povećanje Obračunske vrijednosti koeficijenta za zaposlene u javnom sektoru na 120 eura bruto što bi podrazumijevalo donošenje nove Odluke o obračunskoj vrijednosti koeficijenta zaposlenih u javnom sektoru;

– zadržavajući osnovni koncept važećeg sistema PIO koji se zasniva na principu da se iznos penzije utvrđuje na osnovu doprinosa koje je zaposleni uplatio Fondu PIO tokom svog radnog vijeka, te garantujući stabilnost penzionog sistema i javnih finansija time što predloženi model USSCG ne predviđa ukidanje dijela doprinosa za PIO, otvara se prostor da se cca 400 miliona eura, namijenjenih za pokrivanje deficita budžeta Fonda PIO u narednim godinama, koriste za kapitalne investicije i u druge korisne svrhe. Dio tih sredstava bi se, kroz propisivanje konkretnih i učinkovitih mjera, iskoristio za subvencionisanje mikro preduzeća i preduzeća koja posluju u ekonomski manje razvijenim područjima (sjever), a kojima će svakako biti neophodna podrška u implementaciji ES2 kako bi se očuvalo njihovo poslovanje, a samim tim i radna mjesta. Na taj način doprinijeli bi racionalnoj i pravednoj raspodjeli sredstava i izbjegli situaciju da se pod jednakim uslovima i u jednakim iznosima pomažu veliki privredni subjekti, koji ostvaruju enormne profite, na uštrb mikro preduzeća i porodičnih biznisa koji zaista trebaju podršku.

Takođe, radi postizanja cilja punog ekonomskog rasta i pravedne socijalne politike, USSCG prepoznaje potrebu da se Fiskalnom strategijom predvidi i sledeće:

– izmjenom postojećih ili donošenjem novih zakonskih rješenja i podzakonskih akata obezbijediti i garantovati “siguran otkup” domaćim poljoprivrednicima i stočarima, te tako podstaći razvoj ovih privrednih grana, ali i dati šansu domaćoj zdravoj proizvodnji. Iznaći model uvezivanja domaćih proizvođača sa hotelskim i restoranskim lancima, kako bi se otvorio prostor za plasman domaćih proizvoda, a što bi doprinijelo uvezivanju dvije strateške grane kakve su turizam i ugostiteljstvo sa jedne i poljoprivreda i stočarstvo sa druge strane. Osim što bi na prihodnoj strani Budžeta ovakve mjere dale rezultat, činjenica je da bi ovo bio dodatni podstrek za građane/ke da se vrate poljoprivrednim gazdinstvima i razvijaju ovu strateški važnu granu;

– podržati Rezoluciju o zaštiti privrednih subjekata od nacionalnog interesa kojom bi se garantovalo očuvanje većinskog vlasništva države u privrednim subjektima od nacionalnog interesa, koju je USSCG predložila Skupštini Crne Gore 01.05.2024. godine (prilog aktu). Usvajanjem navedene Rezolucije otvorio bi se prostor za donošenje Zakona o gazdovanju privrednim subjektima koji su u državnom vlasništvu, po ugledu na neke zemlje našeg okruženja;

– depolitizovati upravljanje javnim preduzećima i limitirati zarade i otpremnine članovima menadžmenta tih preduzeća;

– povećati visinu osnivačkog uloga prilikom osnivanja Društva sa organičenom odgovornošću ili povećati odgovornost osnivača ličnom imovinom prilikom stečaja ili likvidacije istog, zbog prepoznatih i izraženih zloupotreba i manipulacija sa osnivanjem i gašenjem DOO-ima;

– transformisati nestabilne ugovore o radnom angažmanu zaposlenih (ugovori na određeno vrijeme, ugovori o privremenim i povremenim poslovima, agencijski ugovori, ugovori o djelu…) u stabilne ugovore o radu (ugovor na neodređeno vrijeme), u javnom sektoru, kako bi se tim zaposlenima obezbijedili dostojanstveni uslovi rada i života. Činjenica je da armija naših građana/ki, angažovanih pod ugovorima o djelu ili ugovorima o privremenim i povremenim poslovima, nijesu osjetili benefite Programa Evropa sad 1, a samim tim neće osjetiti ni benefite programa ES2. Kao primjer, samo u jednom od državnih organa imamo preko 100 lica koja su angažovana po naprijed navedenim vrstama ugovora (mahom su u pitanju žene) od kojih neka i preko 10 godina obavljaju poslove za potrebe tog državnog organa, koji se odlučno suprostavlja inicijativama USSCG za transformaciju pomenutih ugovora;

– osnivanje Radnih sudova ili specijalizovanih odjeljenja za radne sporove pri redovnim sudovima čime bi se omogućilo efikasno rješavanje radnih sporova koji, iako su po zakonu definisani kao hitni, traju po 3 i više godina. Ovaj model se pokazao efikasnim u brojnim evropskim državama. Prethodno je od važnosti kako za zaposlene tako i za poslodavce, jer zbog odugovlačenja radnog spora obje strane trpe štetne posledice;

– da se prilikom izmjene Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, koja je nužna i koju je USSCG prva zagovarala, ne interveniše na način da Vlada podzakonskim aktima utvrđuje koeficijente složenosti poslova za zaposlene u djelatnostima u kojima je to predmet kolektivnih ugovora. Prethodno tim prije što je i do sada Vlada preko Ministarstva finansija imala uvid i potpunu kontrolu nad koeficijentima složenosti poslova koji su pregovarani u tim djelatnostima, jer kolektivni ugovori čiji je potpisnik, pored ostalih i Vlada, nisu mogli biti zaključeni bez odobrenja tog ministarstva. Istovremeno ovom prilikom ukazujemo da kroz izmjenu Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru ne treba povećavati koeficijente složenosti poslova za grupe poslova A, B i C, jer nije utemeljeno obrazloženje dato u Strategiji da je isto neophodno iz razloga što u trenutnom sistemu zarada, u određenim slučajevima, službenici imaju veće zarade od nadređenih rukovodećih lica. Osim toga tačan je navod da su koeficijenti složenosti poslova propisani Zakonom za grupe poslova A, B i C ostali na istom nivou, tj. nepromijenjeni, ali pri tom treba imati u vidu da je prilikom stupanja na snagu Zakona došlo do ogromne diskrepance između koeficijenata složenosti poslova zaposlenih u grupi D u odnosu na grupe A, B i C, tako da je povećanjem koeficijenata zaposlenih u grupi D kroz zaključeni Granski kolektivni ugovor došlo do ublažavanja prvenstveno utvrđene nesrazmjerne razlike u zaradama. Takođe, izmjenom zakona neophodno je ukinuti ili značajnije ograničiti privilegiju javnih funkcionera da godinu dana, odnosno dvije godine ukoliko im je toliko preostalo do penzije, primaju naknade zarada iz Budžeta. Ovaj institut neopravdano dovodi, inače privilegovane, pojedince u povlašćeni položaj u odnosu na sve druge državne službenike i namještenike, a istovremeno ostavlja i veliki prostor za manipulacije na štetu Budžeta posebno u svijetlu sveukupnih dešavanja na političkoj sceni Crne Gore. Ovo je mjera koja može biti sprovedena u najkraćem roku, izmjenom člana 36 Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru i prije sveobuhvatne revizije ovog zakonskog rješenja, čime bi se načinile značajne uštede u Budžetu;

– predvidjeti podsticaje za pravna lica (u pogledu poreza na dobit pravnih lica, prava prvenstva na javnim tenderima…) koja se odgovorno odnose prema socijalnom dijalogu na način da se takvi podsticaji omoguće onim pravnim licima koji imaju zaključene kolektivne ugovore čime bi se podstaklo sindikalno organizovanje i kolektivno pregovaranje.

Posebno imajući u vidu da je fundamentalni cilj Fiskalne strategije očuvanje i poboljšanje standarda crnogorskih građana/ki, smatramo da je strategijom trebalo:

– reformisati aktuelnu stambenu politiku koja se svela na program „1.000 plus“, na način što će država pristupiti izgradnji stanova u njenom vlasništvu koji bi po povoljnim uslovima bili rentirani građanima/kama koji nisu u mogućnosti kupiti stan na tržištu. Ovim modelom za veoma kratak vremenski period, za očekivanu podršku iz sredstava EU fondova, omogućili bi dostojanstvene i održive uslove brojnim podstanarskim porodicama, a posebno mladim bračnim parovima čime bi u nekoj mjeri spriječili dalji odliv mlade radne snage. Inicijativu o nužnosti reforme stambene politike po navedenom modelu USSCG je više puta podnosila prethodnim vladama, ali i aktuelnoj Vladi (prilog aktu) na što nismo udostojeni nikakvim odgovorom;

– u hitnom postupku usvojiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Fondu rada radi obeštećenja onih zaposlenih čiji su poslodavci prestali da postoje, a koji zahvaljujući nebrizi države nijesu uplatili doprinose za obavezno socijalno osiguranje zaposlenima, čime su ujedno oštetili i Budžet, a zbog čega ti zaposleni nikada neće biti u mogućnosti da ostvare ustavno pravo na penziju. Trenutno se kroz doprinos Fondu rada prihoduje preko 5 miliona eura sredstava, koja sredstva se ne koriste u namjensku svrhu već se preusmjeravaju drugim budžetskim jedinicama. Inicijativa USSCG za izmjenu pomenutog zakona nalazi se u skupštinskoj proceduri;

– osnivanje Zavoda za medicinu rada kao referentne ustanove koja bi, pored ostalog, utvrđivala i verifikovala profesionalne bolesti i preventivno djelovala u cilju otklanjanja ili bar svođenja na najmanju moguću mjeru obolijevanja na radu. Na važnost i nužnost formiranja jedne takve ustanove ukazuje nevjerovatna činjenica da u Crnoj Gori od 2015. god. nije evidentirano niti jedno profesionalno oboljenje, dok je u period od 2009 – 2015. g. verifikovano samo deset profesionalnih oboljenja (prosječno 1,6 zaposlenih godišnje). Složićete se da je krajnje neprihvatljivo da u zemlji koja pretenduje da postane prva naredna članica EU, ne postoji referentna ustanova od koje zaposleni može dobiti nalaz da ima profesionalno oboljenje, a što je preduslov da bi po tom osnovu ostvario zdravstvenu zaštitu i benefite na koje po zakonu ima pravo. Sredstva za formiranje ove referentne ustanove Vlada treba da crpi iz Sporazuma zaključenog između EU i Crne Gore o učlanjenju u program “EU4Health” vrijedan 5,3 milijardi eura;

– neophodno je odustati od predložene mjere ukidanja oslobođenja od plaćanja PDV-a pri uvozu pošiljki neznatnih vrijednosti do 75,00 eura, jer ova mogućnost ostavlja prostor građanima/kama da u uslovima, kada se na tržištu neosnovano udvostručuju/utrostručuju cijene proizvoda, nabave neke proizvode neznatne vrijednosti po konkurentnim cijenama. Uz dužno poštovanje prema Direktivi 2009/132 EU koja, kako je to u Strategiji navedeno, podrazumijeva ukidanje oslobođenja od plaćanja PDV-a na pošiljke neznatne vrijednosti. Treba imati u vidu da ovu za građane povoljnu mogućnost možemo zadržati još nekoliko godina do ulaska u članstva u EU. Čak i tada nadevena direktiva ostavlja prostor da država članica može odobriti oslobađanje od PDV-a na pošiljke vrijednosti do 22,00 eura, što ne korespondira sa predlogom iz Strategije”, piše u primjedbama, predlozima i sugestijama USSCG na Nacrt fiskalne strategije za period 2024-2027.