Životno osiguranje nije nov izum, može se pratiti još od rimskog doba kada je 203. godine rimski garnizon u Alžiru osnovao klub pod nazivom Hornblavers. U zamjenu za redovnu uplatu u centralni fond, uplaćivan je paušalni iznos u slučaju smrti, unaprjeđenja, prelaska ili boraca. Ipak, najranije zabilježena polisa životnog osiguranja sklopljena je u Engleskoj na današnji dan 1583. godine.

Ričard Martin je osigurao Vilijama Gibonsa, plaćajući trinaestorici trgovaca 30 funti za 400 ako osiguranik umre u roku od jedne godine, što se i desilo. Ubrzo nakon smrti osiguranog Vilijama Gibonsa, vlasnik polise Ričard Martin tužio je osiguravajuću kuću jer nije htjela da mu isplati premiju i dobio spor. U to vrijeme svako je mogao da kupi polisu životnog osiguranja i “osigura život” bilo koje druge osobe čak i bez njenog pristanka ili znanja.

Uobičajeno je bilo da se osiguraju životi starijih bogatih, poznatih ljudi ili zatvorenika u nadi da će uskoro umrijeti, a u zamjenu za malu premiju ugovarač osiguranja je dobijao veliku sumu. Ova praksa „kockanja“ prestala je kada je 1775. godine britanski parlament donio Zakon o osiguravajućim kamatama.

Prva kompanija koja je ponudila osiguranje

Prva kompanija koja je ponudila životno osiguranje u moderno doba bila je Amicable Society for a Perpetual Assurance Office, osnovana u Londonu 1706. od strane Vilijama Talbota i Sir Thomasa Allena. Svaki član je vršio godišnju uplatu po akciji za jednu do tri akcije s obzirom na starost članova od dvanaest do pedeset pet godina. Na kraju godine deo „sporazumnog doprinosa“ podijeljen je na supruge i decu preminulih članova, srazmjerno broju akcija koje su naslednici posjedovali. Prijateljsko društvo je počelo da radi sa 2.000 članova.

Dok je životno osiguranje prvobitno bilo dostupno samo onima koji su mogli sebi da priušte da plate relativno velike premije, promjena strukture društva tokom 18. i 19. veka stvorila je svijest da je „industrijskim klasama“ potreban neki oblik finansijske zaštite.

Prije kraja 18. vijeka veliki broj društava je obezbjeđivao neke troškove za bolovanje i sahranu. Iz ovih društava izrastao je koncept životnog osiguranja, pri čemu su kompanije davale osiguranje koje je posebno odgovaralo potrebama većine stanovništva.

Kako se društvo razvijalo u sofisticiranosti, došlo je do povećane svijesti da životno osiguranje treba da obezbijedi više od iznosa za plaćanje troškova sahrane; trebalo bi da obezbijedi zamjenu za izgubljenu zaradu.

Izvor: Bizlife.rs