U mnogim firmama plate su prilično ujednačene, da ne bude razdora i ljubomore. I to je u redu, sve dok u timu nemate genijalca. U tom slučaju, treba zaboraviti ujednačavanje plata. Zaboravite tržišna mjerila. Zaboravite na: “Ne mogu da priuštim da platim zaposlenog toliko.“Zaboravite na sve to kada se zaposleni zaista ističe, ili kada je super-zvezda. Zašto? Evo jedne korisne priče autora Davida Halberstamaiz knjige „The Breaks of the Game“, a prenosi Inc.

Uspješan ragbi tim iz Pittsbrugha „Steelers“ kupio je te 1974. igrača pod nazivom Lynn Swann. Swann je bio 21. izbor njegovog agenta Howarda Slushera, koji je pregovarao da njegov klijent dobije drugu najvišu platu koju mogu da dobiju novajlije. Ukratko, Slusher je pregovarao da Swann dobije drugu platu po visini, a ne 21.

Na pres konferenciji koja je objavljivala da je Swann potpisao ugovor, Slushera je povukao u stranu Art Rooney, vlasnik Steelersa. „Misliš da si nas prevario?“ rekao je Rooney Slusheru. Ovaj mu ništa nije odgovorio, iako je mislio da je dobio najbolje od Steelersa. „Griješiš“, rekao mu je Rooney „Imamo te. Moj sin kaže da on nije dobar igrač, on je odličan igrač. Vjerovatno najbolji kog smo ikada imali i koga ćemo ikada imati.“ Slusher i dalje ništa nije govorio.

„Dopusti da te naučim lekciju, mladiću“ nastavio je Rooney: „Nikada ne možeš da preplatiš dobrog igrača. Možeš samo lošeg suviše da platiš. Ne marim za 200.000 dolara za dobrog igrača. Marim za onog kog sam platio 22.000 a vrijedi 20.000.“

I u pravu je. Radnik koji dobro radi vrijedi mnogo više – za tim, za spoljne saradnike, ali i od prosječnog ili malo iznad-prosječnog radnika. Ponekad duplo. Ponekad i nekoliko puta više. Jer vam takav radnik nekad očajnički treba.

Bizlife