Španski preduzetnik Alvaro Serezo prvi je počeo da iznajmljuje pusta ostrva onima koji bi da izigravaju Robinzona makar na nedjelju dana. Njegovo skoro petnaestogodišnje iskustvo pokazuje da je maltene nemoguće naći divljinu koju nije zarazila civilizacija, pa ovaj posao podrazumijeva i podomićivanje lokalaca da proizvode iluziju kako je ostrvo mnogo izolovanije nego što zaista jeste. Serezo je do sada imao više od hiljadu klijenata, od kojih mnogi nisu izdržali da se u samoći suoče sa sobom.

Ben Garner, tridesetrogodišnji preduzetnik iz Velike Britanije, vratio se prije nekoliko nedjelja sa jednog pustog ostrva u Indoneziji. Tamo je proveo deset dana, potpuno sam, bez ikakvih zaliha. Spavao je u visećoj mreži koju je napravio sopstvenim rukama, hranio se rakovima i kokosom, a preostalo vrijeme je uglavnom provodio tragajući za pijaćom vodom. I bježeći od sumnjivog šuškanja u tropskom rastinju. To zadovoljstvo je platio 3.700 dolara, u koje nije uračunat prevoz od Londona do Džakarte. Nakon povratka, izjavio je britanskim novinarima da iskustvo koje je doživio ne može da se poredi ni sa jednim drugim.

„Osjećate se kao posljednja živa osoba na Zemlji! Svake sekunde ste svjesni da vaš opstanak zavisi isključivo od vas. Tek tamo sam uvidio koliko je jedan dan dug i šta sve za to vrijeme možete da obavite. Shvatio sam šta nam je zaista neophodno za život i da je sve drugo nepotrebno“, povjerio se Garner sedmoj sili.

Ne zna se šta će britanski preduzetnik uraditi sa svojim duhovnim prosvjetljenjem, ali je poznato da je ovaj neuobičajeni turistički aranžman rezervisao preko španske firme „Docastaway“, specijalizovane za iznajmljivanje pustih ostrva onima koji žele da se izoluju od cijelog svijeta. Njen vlasnik je Alvaro Serezo, koji živi u Malagi, u pauzama između traganja za bespućima.

Nemirna duša

Serezo opisuje sebe kao „nemirnu dušu“ i tvrdi da je još od djetinjstva sanjao da istraži daljine „iza horizonta“. Prvi takav pokušaj je napravio sa osam godina, na dušeku, što u njegovoj porodici nije naišlo na veliko razumijevanje.

Pod pritiskom oca, koji je radio u javnoj upravi kao inženjer, Serezo je upisao ekonomski fakultet, ali je manje posjećivao predavanja a mnogo više Aziju. Tamo je plaćao nekoliko dolara da uskoči na ribarski brod koji je putovao do udaljenih ostrva. Tako je upoznao arhipelage po Indoneziji, Filipinima, Polineziji i Mikroneziji. Kada je konačno diplomirao ekonomiju, počeo je da traži način kako da svoju strast pretvori u posao.

Na kraju je presekao i 2010. je osnovao firmu „Docastaway“ za organizovanje boravka na pustom ostrvu, iako nije imao bilo kakvu predstavu da li će iko željeti da kupi takvu uslugu. Prvi klijenti su mu bili njegovi prijatelji, koje je jedva ubijedio da mu se pridruže na „probnim“ ekspedicijama. Da je ostalo na prijateljima, ovaj preduzetnički poduhvat bi najvjerovatnije i sam završio kao „žedan u pustinji“.

No, na Serezovu sreću, upravo tada su postale jako popularne TV emisije o preživljavanju u divljini, čiji producenti su se utrkivali ko će takmičarima postaviti ekstremnije uslove u nadmetanju za pobjednika. Ispostavilo se da u to vrijeme mladi Španac jedini nudi mogućnost da slično iskustvo doživi svako ko ima to da plati i posao se zakotrljao.

Mito za imitiranje divljine

Serezo je do sada imao više od hiljadu klijenata svih kategorija, od studenata, preko preduzetnika, do multimilionera. Ali sa rastom interesovanja za boravak na pustom ostrvu, uvećavao se i problem kako ga „nabaviti“. Naime, u današnje vrijeme je maltene nemoguće potpuno se izolovati od svijeta, jer gotovo da nema divljine koju civilizacija nije zarazila, makar i đubretom. Pored toga, tipičan klijent je spreman da za takvu avanturu odvoji najviše desetak dana, što dodatno sužava izbor – ostrvo bi trebalo da bude dovoljno daleko od ostatka svijeta, ali ne i predaleko. Zato od dvadesetak pustih ostrva koje španski preduzetnik pronađe, tek jedno „ispunjava kriterijume za posao“.

Kada Serezo konačno nađe „savršenog kandidata“, sljede pregovori sa domaćinima, jer i pusta ostrva nekome pripadaju. Diplomatija se svodi na dogovore oko plaćanja za korišćenje ostrva, u kojima bi svako da uzme svoj dio. Tipično sklapanje posla podrazumijeva naknade za vlasnika ostrva, bilo da je u pitanju država ili privatno lice, za policiju koja će osigurati da gosta ne opljačkaju lokalne bande ili pirati, te za preduzimljive pojedince koji će sprečavati ribarske i druge čamce da pristaju na ostrvu dok klijent boravi na njemu.

„Moja je sreća“, ističe španski preduzetnik, „što su to većinom područja gdje stanovnici nikada nisu vidjeli turiste, pa sve te naknade i podmićivanja zajedno uglavnom završe na oko 300 dolara po jednom aranžmanu“.

Nakon što se obave ovi „tehnički detalji“, prelazi se na radove koji bi trebalo da proizvedu iluziju kako je ostrvo mnogo izolovanije nego što zaista jeste. Uklanjaju se svi ploveći objekti u blizini, sklepane tezge ili barovi za one koji tu povremeno pristaju, a najteži posao je čišćenje đubreta jer ostrva usred okeana su često magneti za smeće.

Iluzija samoće

Ovakvu iluziju samoće „Docastaway“ nudi na tržištu u dvije osnovne varijante. Prva je „preživljavanje“, koja podrazumijeva da klijent odlazi na ostrvo bez i ičega i za sve što mu je potrebno mora sam da se snađe. Druga omogućava više komfora i uključuje posadu koja razmaženom Robinzonu obezbjeđuje sklonište, hranu, vodu i druge osnovne potrepštine.

Zavisno od odabrane varijante, udaljenosti destinacije i trajanja aranžmana, cijene se kreću od 100 do 400 dolara za noć, što ne uključuje putovanje do luke koja je najbliža odabranom ostrvu i odakle se budući samotnjak prevozi gliserom preko okeana.

Klijenti se najčešće odlučuju za aranžmane od nedjelju dana, a posljednjih godina je sve više onih koji su zainteresovani da se oprobaju u preživljavanju. Neki traže da im se eventualno ostave mačeta, upaljač i podvodna puška, ali kada Serezovi radnici napuste ostrvo, sve drugo moraju sami da urade. Prodavac aranžmana se, naravno, prethodno pobrine da na ostrvu ima dostupnih izvora pijaće vode, građe za podizanje skloništa, biljaka i životinja da se nešto „pregrize“, ali da nema predatora.

Većina gostiju se za hranu snalazi tako što jede kokos i rakove, poneko ulovi i ribu, ali ima i onih koji se ne libe da jedu namirnice koje talasi nanose na obalu, najčešće upakovanu robu koja se otkači sa lokalnih brodova.

Dosadno im bez haosa

Najveća opasnost prijeti od nepredviđenih situacija, kada se usamljeni turista povrijedi ili mu se iz nekog drugog razloga naruši zdravlje. Iz tog razloga, modernom Robinzonu se obavezno obezbjeđuju veze za komunikaciju, a sklapanje aranžmana podrazumijeva i da klijent potpiše dokumenta u kojima prihvata svu odgovornost u slučaju povrede ili smrti.

Da bi se dodatno osigurao, Serezo u zvaničnoj prepisci obavještava svakog klijenta koliko je od mjesta na kojem će boraviti udaljena najbliža bolnica, koje usluge nudi i kakav je njihov kvalitet. Sve to je neophodno, ističe španski preduzetnik, jer su dostupne zdravstvene usluge najčešće daleko od zavidnih i onoga što turisti sa Zapada podrazumijevaju „zdravo za gotovo“.

Dešava se i da pojedinci sebe precijene i zatraže da se aranžman prekine ranije, obično zbog teških opekotina od sunca, bolesti, straha, ali i dosade.

„Mnogi ljudi biraju odlazak na pusto ostrvo, zamišljajući da će to biti avantura kao u filmovima o Indijani Džonsu. I onda se razočaraju. Ne znaju kako da ispune vrijeme, niti su sposobni da se u samoći suoče sa sobom. Neki se nakon takvog iskustva ‘preporode’, ali je više onih koji nisu u stanju da žive bez haosa koji proizvodi civilizacija, čak ni na kratko“, zaključuje Serezo.

Uprkos tome i činjenici da, kako sam tvrdi, ovaj posao ne donosi veliku zaradu, Alvaro Serezo ne planira da mijenja posao. Trenutno ima 45 godina, ali je uvjeren da će penziju dočekati na nekom pustom ostrvu. Ili kako stvari stoje, barem na djelimično pustom.

Jovana Bajić

Biznis & finansije 225, septembar 2024.