Preovlađujući stavovi po pitanju eskalacije grčke krize su izrazito suprotni – od onih da su raskalašni Grci zaslužili ovakvo stanje do mišljenja da su zli kapitalisti konačno dobili zasluženi i dostojan otpor, bar dok se mislilo da Grci neće prihvatiti uslove MMF-a. Jasno je da će se realnost smjestiti negdje između na liniji dužnik-povjerioci, no ostaje veliko pitanje da li se može ispraviti i djelić fundamentalnih slabosti Unije koje su donijele ovaj, svakako ne posljednji, čin grčke tragedije.Premda i u ranijoj istoriji Grčka nije oskudevala u privrednim i socijalnim problemima, korijeni aktuelne krize mogu se ponajviše naći u odluci da prihvati euro, odnosno da zemlja uđe u euro zonu. Činjenica da ovaj monetarni prostor nije bio jedinstven pa je time grčka ekonomija naprečac postala manje konkurentna, nije jedina doprinijela postepenom formiranju dužničke spirale čiji se kraj ne nazire. Osnovni zamajac aktuelnih poteškoća bila je ekonomska činjenica koja bi na prvi pogled trebalo da bude glavna prednost stupanja neke zemlje u zajedničku valutnu zonu – Grčka je kao dio valutne unije postala atraktivnija, privukavši masu investicija koje u prethodnom periodu nije bilo moguće ni zamisliti na ovom prostoru.
Sama po sebi, ova investiciona aktivnost ne bi bila sporna da u njenoj osnovi nije stajala regulativa koja je zamaglila suštinu relacije prinos-rizik. Oligopol svjetskih kreditnih agencija, regulativa europske centralne banke i sami učesnici na finansijskom tržištu (banke, prije svega), sveli su investiranje na jedan prilično pojednostavljen nivo – kamate na obveznice svih zemalja zone eura pale su na nizak nivo, te je investitorima praktično bilo svejedno da li investiraju u grčke ili njemačke obveznice. Svi ovi papiri nosili su visok kreditni rejting, regulativa centralne banke je bila ispoštovana, dok su bankari gurali plasmane, hrleći u susret većim bonusima.
Suočavanje sa prikrivenim slabostima
Ovaj stvoreni privid niske rizičnosti grčkih obveznica privukao je masu kapitala u grčku privredu, koja je u dužem periodu nakon uvođenja eura (od 2000. do 2007. godine) bilježila prosječnu stopu rasta veću od četiri odsto, što ju je činilo najbrže rastućom ekonomijom euro zone. Uprkos ovoj privrednoj ekspanziji, u istom periodu lijevo orijenisane grčke vlade krojile su visoke budžetske deficite koji su u prosjeku iznosili 5,5 procenata bruto domaćeg proizvoda (BDP). Ovi veliki javni izdaci imali su i podužu istoriju u želji socijalističkih vlada da većom javnom potrošnjom podstaknu razvoj srednje klase i socijalne države, nakon obaranja diktature sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ta višedecenijska tekovina visoke budžetske potrošnje (godinama su i vojni izdaci bili nesrazmerni veličini zemlje) uspješno je balansirana serijom devalvacija, ali je ulazak u euro zonu neutralisao mogućnost ovog „mekog“ prizemljenja.
Globalna ekonomska kriza u potpunosti je ogolila sve slabosti grčkog ekonomskog modela, dok su uporedo, ranije bojažljivo spominjane, na svijetlo dana isplivale statističke obmane koje su ovu zemlju karakterisale još od nominovanja za euro zonu. Ustanovljeno je da je situacija još dramatičnija od javno prijavljivanih loših makroekonomskih podataka, odnosno da je dug ove ekonomije još ranije premašio veličinu BDP-a, a budžetski deficit dobrano skočio preko granice od deset procenata. Dramatične ekonomske okolnosti uslovile su 2010. godine prvi od nekoliko paketa pomoći grčkoj vladi koja je praktično bankrotirala, bez mogućnosti zaduživanja na finansijskom tržištu.
Premda je obimna akcija povjerilaca u vidu Trojke (Međunarodni monetarni fond, evropska centralna banka i evropska komisija) predvidela mjere štednje i strukturne reforme grčke ekonomije, njeno spasavanje i reformisanje svakako nisu stajali među prioritetima. Osnovni cilj kreditora bilo je spasavanje evropskih banaka koje su držale grčki dug, čime bi se eliminisala opasnost prelivanja krize na druge članice euro zone. Dug privatnih kreditora postepeno je postajao dug država i međunarodnih finansijskih organizacija, ali ova promjena strukture povjerilaca nije donijela boljitak grčkom narodu. Recesija je u samo nekoliko godina odnijela više od dvadeset procenata BDP-a ove zemlje, dok u ovakvim okolnostima oštre mjere štednje nisu mogle doprinijeti smanjenju duga.
Već 2012. godine povjerioci su donijeli drugi, sveobuhvatniji program pomoći, sa masivnim otpisima, olakšicama i većom ulogom MMF-a, ali je rezultat ovih i narednih aktivnosti kreditora ostao isti – grčki javni dug u apsolutnom iznosu stajao je visoko iznad održivog nivoa, dok se bespomoćno stanovništvo sve više okretalo populističkim idejama. Povratak Grčke na finansijska tržišta prošle godine, te izlazak iz recesije bili su samo privid boljih dana. Dolazak Sirize na vlast, te nedavni referendum kojim je odbijeno sprovođenje daljih mjera štednje otvorili su novi krug neizvjesnosti, a bilo kakvog stvarnog rješenja nema na vidiku.
Rasplet i posljedice u Srbiji
Novo raspirivanje strasti oko grčkog duga dobrano je uzdrmalo svjetska finansijska tržišta. Iako je grčka privreda marginalna po svom uticaju u euro zoni, eventualna ekstremna rješenja ovog pitanja mogla bi opredijeliti sudbinu kako ove valutne zone, tako i Unije u cjelini. Opcija napuštanje euro zone stajala je kao mnogo vjerovatnija mogućnost za Grčku, ali teško da bi se mogla definisati kao optimalno rješenje. Vraćanje na drahmu omogućilo bi sprovođenje grčkog nacionalnog hobija – devalvacije, te brisanje glavnine duga, ali bi žrtve grčkog naroda bile kudikamo veće od nedavnih bolnih rezova usljed oštrih mjera štednje.
Prostor za pronalazak rješenja mogao bi se pronaći u priznavanju grešaka kreditora (restriktivna politika ECB-a na vrhuncu krize, orijentacija na spasavanje sopstvenih banaka), ali i u odlučnijem sprovođenju strukturnih reformi od strane grčkih vlasti. Zamajac ovom srednjem rješenju mogao bi dati osetniji otpis duga, jer je očigledno svim zainteresovanim stranama da je to uslov bilo kakvog održivog rješenja.
Posledice aktuelnih zbivanja na periferiji euro zone momentalno su postale vidljive i u srpskoj ekonomiji, i to najprije preko kretanja nivoa javnog duga. Svako preispitivanje održivosti eura kao valute vodi njegovom slabljenju, što doprinosi poskupljenju trećine srpskog javnog duga denominovog u dolarima. Uzimajući u obzir i slabljenje dinara u odnosu na dolar od početka godine (usljed monetarnog stimulansa ECB-a), javni dug je po ovom osnovu povećan za oko 800 miliona eura. Ipak, ozbiljnije posljedice bi mogle uslijediti u slučaju daljeg razbuktavanja grčke dužničke krize i njenog prelivanja na ostatak euro zone. Ovaj scenario doveo bi do dramatičnog poskupljenja duga svih zemalja sa neuravnoteženim javnim finansijama, što bi prinose na domaće obveznice moglo voditi rekordnim nivoima od prije nekoliko godina.
Dalje rasplamsavanje grčke krize moglo bi se prenijeti na Srbiju i posredstvom domaćih banaka u grčkom vlasništvu. Grčki kapital drži skoro 15 odsto domaćeg bankarskog tržišta i premda u bližoj budućnosti ne treba očekivati izrazite negativne efekte, ovi poslovni subjekti se teško mogu provući bez posljedica. Uprkos velikim dokapitalizacijama grčkih banaka u prošlosti, one će još dugo trpjeti posljedice krize, te će njihovi ovdašnji pravni entiteti u jednakoj meri ostati bez podrške matice. Povjerenje u grčke banke u Srbiji, premda posluju kao zasebni privredni subjekti, biće na velikom ispitu, a strpljenje deponenata obrnuto srazmjerno zastupljenosti dramatičnih vijesti iz Grčke u ovdašnjim medijima.
I na kraju, kakva god bila nagodba Grčke sa kreditorima, ovo zaoštravanje odnosa sa jednom od članica Unije teško može ići u prilog procesima pridruživanja koje je Srbija otpočela. Očito da će u svakom scenariju raspleta grčke krize veoma visok ceh platiti poreski obveznici članica Unije, te je za očekivati pojačavanje skepse prema njenom daljem proširenju. Ovo samo po sebi i ne bi moralo biti loša vijest jer će ljestvica reformskih procesa biti na još višem nivou, što je naročito bitno za zemlje poput naše koje hronično oskudijevaju u dobrovoljnom sprovođenju poželjnih procesa.
Nenad Gujaničić
Izvor: bif.rs
