Priča je baš loša. Bivši italijanski ministar finansija i parlamentarac je izabrani predsjedavajući druge najveće italijanske banke. Uskoro bivši glavni operativac Jean-Pierre-Mustier odlazi jer je bio “premalo italijan”, piše Financial Times. Radi se, naravno, o mogućem preuzimanju posrnule Monte dei Paschi di Siena.
Kad se proslavljeni, ali opstruktivni Jean Jean Pierre Mustier prošle nedjelje rastao od UniCredita, izgledalo je kao da banka stavlja italijanske interese ispred interesa dioničara. Nije ni čudo što su se investitori prestrašili, spuštajući cijenu dionica UniCredita za 13 posto tokom dva dana kad su se pojavile vijesti.
Scenario nije jedinstven za italijanske finansije: odražava vrstu napetosti prema naprijed i prema vani, koje se igraju širom svijeta – od američkih predsjedničkih izbora do Brexita, kao i u prostorijama korporacija. Credit Suisse krenuo je suprotnim smjerom od UniCredita odabravši Antónia Horta-Osória, portugalskog bankara koji je deset godina vodio britansku banku Lloyds, za svog sljedećeg predsjednika.
UniCredit već dugo djeluje na teškom domaćem tržištu, mučen lošim dugovima i anemičnom ekonomijom čak i prije nevolja Covid-19. Nastojeći da umanji svoje oslanjanje na Italiju, umjesto toga postavila se za paneuropskog zajmodavca. Ističu se dva poteza: sticanje njemačkog HVB-a 2005. godine; i imenovanje gospodina Mustiera, francuskog bankara iz 2016. godine, koji je želio da spasi svoju reputaciju nakon nadgledanja velikog trgovinskog sklandala u Société Générale. Prošle su nedjelje ova dva poteza izazvala razornu eksploziju.
Nagazna mina koja je izazvala eksploziju postavljena je prije godinu dana, kada je izvršni direktor novim strateškim planom najavio da će banka “nastaviti da radi na projektu” za osnivanje holdinga u Njemačkoj. Ideja nije bila nova, zamišljena ranije kao mehanizam za smirivanje njemačke političke nelagode zbog spremanja UniCredita za preuzimanje Commerzbanka sa sjedištem u Frankfurtu.
Taj dogovor nije se realizovao, ali ideja o osnivanju njemačkog holdinga, skoncentrisana na stari posao HVB-a, očigledno je ostala živa. To bi donijelo jednu značajnu korist: troškovi finansiranja izdavanja duga i regulatornog kapitala putem njemačkog entiteta bili bi jeftiniji i stabilniji od korištenja temeljne italijanske grupe. Otuda i izgled projekta holdinga u strateškom dokumentu.
No, plan se ubrzo izjalovio, jer je 14-člani odbor UniCredita (10 italijana, plus g. Mustier, Austrijanac, Argentinac i Emiraćanin) postao sve više uznemiren potezom koji će razrijediti “italijanstvo” banke.
Kad je imenovani predsjednik Pier Carlo Padoan morao birati između predsjednika Uprave popularnog među dioničarima i odbora za koji se Mustier požalio da je slab i preusko italijanski, izabrao je potonjeg.
Ovdje se zapravo nikad nije radilo o spašavanju Monte dei Paschi di Siena. Podrazumijeva se da su i Mustier i Padoan sporazum smatrali prihvatljivim. Ali radilo se o tome koliko italijanski UniCredit treba biti. U očima gospodina Padoana – i šireg odbora – bilo je opasno suočiti se sa novom strukturom koja je mogla predvidjeti veleprodajni bijeg iz milanske grupe.
Za novog predsjednika, ekonomistu i političara koji je veći dio svoje karijere proveo u centru evropskog projekta, pojam restrukturiranja italijanske banke u jednu s njemačkim holdingom sukobio bi se sa suštinom bankarske unije eurozone. Konkretno, to bi potkopalo centralnu težnju – još uvijek snažni san – da, pod jednakim uslovima, tržište treba ravnopravno da posmatra dug italijanskog, njemačkog ili bilo kojeg drugog izdavatelja eurozone.
Zacrtavajući plan za njemački holding, Padoan je jasno stavio političke interese italijansko-evropskog idealizma ispred pragmatičnih interesa dioničara. Sad želi da ojača i dodatno internacionalituje upravni odbor. Ali dok lovci na glave traže nasljednika Mustiera, jedna opklada izgleda sigurno: novi će izvršni direktor biti italijan.
Izvor: Seebiz.eu
