Mnogi od nas su doživjeli da se neki kućni aparat, ako ne i više njih, pokvari samo mjesec dana nakon isticanja garancije.

Obično mislimo da je to slučajnost, ali to zaista može biti namera proizvođača. Jer na primjer kod nekih štampača za kućne računare, hakeri su otkrili posebne sisteme koji broje svaku odšampanu stranicu.

Nakon određenog vremena, štampač prijavljuje “grešku na glavi štampača”, a popravak košta više nego sam uređaj. Pri tome je sa štampačem sve u redu, ali proizvođač je uvjeren kako vam je potreban novi. Naravno, po mogućnosti istog proizvođača.

To nije nikakva teorija zavjere, „planirana dotrajalost“ zaista postoji, tvrde u udruženjima za zaštitu potrošača. Ali u Francuskoj bi tako nešto ubrzo moglo postati krivično delo – prevare. Odgovarajući zakon je već prihvatila skupština, a sad treba da potvrdi i Senat.

Izvorno, takvi “osigurači” su normalni u inženjerskom umjeću: neka pukne nešto jeftino da bi se sačuvalo nešto skupo. Neka pukne guma, ali da točak ostane čitav ili neka puknu zaptivci, ali da motor ostane u redu. Šta više, čitavi automobili su konstruisani tako da do deformacije dođe mestima gde će putnici ostati zaštićeni. Isto važi i za avione, koji pucaju na određenim mjestima iz gotovo istog razloga.

Ako staro traje, ko će kupiti novo?

Ipak kruže priče kako je inženjersko umjeće postalo previše dobro. Navodno su prve najlon-čarape mogle da izdrže Treći svjetski rat – a da ne puknu – i naravno onda nema potrebe kupovati nove.

Upravo o tome govori francuski propis nazvan Obsolescence programmée koji je pridodat u Zakonu o zaštiti potrošača. On se pri tome ne odnosi na “normalne osigurače”, nego na “cjelokupnu tehniku“, koja služi da bi se skratio životni vijek nekog proizvoda i podstakla kupovina novih proizvoda. Takve tehnologije mogu biti: sistemi koji namernu izazivaju kvar, pucanje na određenom mjestu ili programirano, prevremeno obustavljanje rada, tehničko ograničenje, ometanje mogućnosti popravke ili namjernu nekompatibilnost.”

I tu se odmah sjetimo uređaja koji rade na baterije, a čije se baterije ne mogu mijenjati. Kod mnogo toga nam se čini da su i napravljeni tako da traju što kraće, ali industrija uporno odbacuje sve te optužbe. Sve u svemu, ako u Francuskoj taj zakon bude zaživio (prije svega usvojen i u Gornjem domu), u tom slučaju, za ovakve prevare odgovorna osoba može biti kažnjena i do dvije godine zatvora i sa 300.000 eura novčane kazne.

Posebno je zanimljivo zašto Francuzi donose takav zakon: kao dio promjene svoje energetske politike. Pariz želi da umanji udio atomske energije sa 75 na 50 odsto i prepolovi svoju potrebu za energijom. Ali umjesto da nas (opet) uvjeravaju kako je potrebno kupiti nove, štedljive uređaje, Francuska vjjeruje kako se najviše može uštedeti ako se popravljaju i koriste stari. Zato se (doduše ne samo u Francuskoj) sa velikom pažnjom posmatra proces donošenja ovakvog zakona. On bi praktično prvi te vrste, koji bi spornu praksu proizvođača tretirao ne samo kao “grešku”, nego kao krivični slučaj prevare. Upravo zbog toga se namjera Francuza tumači kao “važan signal” i zakonodavcima ostalih zemalja, baš kao i proizvođačima.