Koliko vam se puta dogodilo da date lične podatke, poput imena i prezimena, adrese, broja lične karte ili matičnog broja, kako bi ostvarili neko pravo ili završili neku obavezu, a da uopšte nijeste razmislili je li to previše zadiranje u vašu privatnost? Kako bi što prije ostvarili željeni cilj, često podatke dajemo ne informišući se o tome zašto su onome ko ih traži potrebni te na koji način će biti korišćeni.
Nedavno se tako Anteni M javio slušalac kome nije bilo jasno zašto su mu u NLB banci u kojoj je otvarao tekući račun, tražili da odgovori na pitanja u vezi sa bračnim statusom i zaposlenjem članova porodice.
Da li banke imaju pravo na takva pitanja odgovor je dao direktor sektora prodaje u NLB banci Edin Ćeranić,
“Prilikom uspostavljanja poslovnog odnosa sa bankom klijent je dužan dad a određene informacije koje su neophodne bankarskom službeniku kako bi poštovao interne procedure banke prije svega a sa druge strane naravno i zakonske procedure. Klijent daje saglasnost za obradu podataka i da bi se uspostavio poslovni odnos on mora dati podatke”, navodi Ćeranić i dodaje.
“Sa druge strane na to ga obavezuje i zakon u vezi sa dostavom određenih podataka a to je Zakon o sprječavanju pranja novca i forma obrasca koja je propisana zakonom u kojooj je klijent dužan dad a informacije, između ostalog, vezano za članove svoje porodice, u smislu da za sve članove porodice daje informacije da li su u prethodnom periodu ili da li u konkretnom trenutku otvaranja račuina obavljaju neku od državnih funkcija, kako bi bankarski službenik identifikovao da li se radi o licu koje je politički eksponirano ili nije”, zaključuje Ćeranić.
Član Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka Radenko Lacmanović objašnjava da obrada ličnih podataka ne može biti veća u odnosu na svrhu za koju se ostvaruju.
“Podaci koji su obavezni prilikom identifikacije klijenta jesu ime i prezime, jedinstveni matični broj, adresa fizičkog lica, zaposlenje i iznos zarade ukoliko se želi ostvariti određena transakcija. Svi drugi podaci su u konkretnom slučaju, kada se želi otvoriti tekući račun kod banke podaci koje banka pokušava dobiti na osnovu saglasnosti konkretnog klijenta”, objašnjava Lacmanović i dodaje da se najčešće radi o nametnutoj saglasnosti.
“Jer se postavlja logično pitanje, šta ukoliko vi ne date određene podatke koje poslovna banka od vas traži? Znači li to da ne možete biti klijent te banke, ostvariti određene benefite koje nudi, koristiti njihove kredite ili poslovne aranžmane? Ukoliko to znači, a najčešće znači, znači da se ne može raditi o saglasnosti lica”, kaže on.
“Podaci o bračnom statusu i zaposlenju članova porodice su podaci koji znače obradu ličnih podataka u većem obimu nego što je to potrebno da bi se ostvarila svrha za koju su podaci namijenjeni. Jer ukoliko se radi o otvaranju tekućeg računa vaš garant ne može ili ne mora biti bračni drug ili članovi bračne zajednice, a pogotovo ne znači da bilo kakva garancija može pasti kada otvarate tekući račun na članove vašeg domaćinstva”, objašnjava Lacmanović.
Lacmanović na kraju kaže da su u takvim slučajevima za banke predviđene određene prekršajne sankcije, ali da je dokazivanje veoma komplikovano, ne samo u Crnoj Gori već i u svijetu. Problem se, ističe, mora rješavati kroz institucije sistema koje uređuju poslovanje banaka, a ne kroz pojedinačne slučajeve. Poručuje međutim građanima da daju što manje podataka bankama, te da se u slučaju problema obrate Agenciji.
CdM
