Sir Paul Lever jedan je od najboljih britanskih poznavaoca Njemačke. Šest godina – od 1997. do 2003. – bio je britanski ambasador u Berlinu, tamo je iz blizine upoznao njemačko društvo, političku scenu i ekonomiju, te shvatio kako Njemačka funkcioniše, šta je pokreće, zbog čega je snažna.
Prije toga bio je u britanskom ministarstvu spoljnih poslova šef odjeljenja za Evropsku uniju, a bio je na čelu raznih britanskih delegacija u evropskim forumima, pa je tamo shvatio kako njemačka operiše na međunarodnoj sceni, kako je koristila svoju ekonomsku snagu i ono što se naziva „meka moć“ da ovlada Evropom. O tome je sada napisao knjigu, tačno u dramatičnim i sudbonosnim trenucima kada se Velika Britanija priprema da napusti Evropsku uniju, što će – po njegovu mišljenju samo još ojačati njemačku evropsku poziciju.
U ovoj knjizi on ukazuje na dvije ključne stvari. Kao prvo, da su 1957. godine, kada je počeo proces evropskih integracija, Njemačka i Francuska po ekonomskoj snazi i političkom uticaju bile podjednako jake, a da je sada Njemačka bitno jača, te na Francusku gleda kao na mlađu sestru. Uz to, njemačka formalna pozicija u evropskim ugovorima nije drukčija od bilo koje druge države članice – u teoriji je na Evropskoj komisiji da daje prijedloge, a Evropsko vijeće i Evropski parlament donose odluke.
No u praksi je njemačko stajalište ono koje Komisija traži prije nego što djeluje, a druge vlade prije nego što donesu odluku. Bez njemačke pomoći praktično je nemoguće u Evropi osigurati bilo kakvu promjenu značajnije vrste.
Autor u ovoj knjizi otkriva kako je do toga došlo. Prema sadašnjim trendovima, Evropa predvođena Njemačkom za 20 će godina biti karakterisana onim što čini, ali i onim što ne čini. U eurozoni će biti više discipline i vjerovatno više članica. Postojaće stroža pravila za banke eurozone, kao i neki zajednički aranžmani koji im garantuju solventnost. Biće više zajedničkih i zajednički finansiranih akcija kojima će se spoljne granice EU-a štititi od ilegalne imigracije. Biće nešto bolja saradnja u spolnoj politici koju će predvoditi Francuska i Njemačka.
Biće nešto više vojnih operacija niskog intenziteta koje će se provoditi u ime Evropske Unije i postojaće stalni vojni stožer EU-a. Francusko-njemački Eurocorps možda će se pretvoriti u vojnu formaciju Unije. No neće biti nikakvih novih prenosa ovlašćenja na centar niti će EU biti odgovorna za političke segmente koji iziskuju velike troškove – socijalnu zaštitu, zdravstvo, odbranu, obrazovanje.U svom institucionalnom obliku EU će i dalje ličiti Njemačkoj. No raspodjela moći u Uniji biće radikalno drukčija. Ona neće imati funkcije federalne države. Možda će se nazivati političkom unijom; ali to će biti pitanje terminologije, a ne pitanje biti. Ako je to način na koji će se EU razvijati, to će značiti kraj mnogih snova.
Ako Evropska unija uprkos krizama eura i imigraciji 2015. te uprkos izlasku Britanije bitno ne promijeni karakter, to se vjerovatno nikad neće dogoditi. Takav će EU itekako odgovarati Njemačkoj. Politička kasta te zemlje, ili barem njeni dijelovi, nedvosmisleno će nastaviti povremeno da lamentiraju o potrebi za “više Evrope”. No neće ništa činiti da to ostvare i biće svjesni da ih javno mnijenje ne podržava.
U svakom će slučaju postati jasno da je njemačko vodstvo u EU-u ponajprije ugođeno tako da brani njemačke nacionalne interese. Njemačka pokazuje moć kako bi zaštitila njemačku ekonomiju i omogućila mu uticaj u svijetu. U svojoj pozadini nema druge vizije ili svrhe. Za siromašnije članice Evropske unije ovakva Evropa predvođena Njemačkom biće neugodna sredina: bez prenosa sredstava, bez zajedničkog zaduživanja, samo budžetska strogost. No one nemaju gdje. I za Francusku će to biti razočaranje. Čak ako se povremeno i bude pokazivala fasada francusko-njemačkog vodstva, u unutarnjim pitanjima EU-a biće jasno gdje je stvarna snaga. No Francuska će barem biti ravnopravni igrač u spoljnoj politici Evropske unije.
SEEbiz
