Treći nastavak kultnog filma, „Top Gun“, baziraće se na neočekivanom obrtu. Maverick, nakon što je po sili zakona konačno završio karijeru kao pilot američke mornarice, kao svježi civil, kupi prnje i odlazi da trenira kineske pilote u naprednim američkim taktikama u vazdušnim okršajima. Za razliku od prva dva nastavka, treći „Top Gun“ film, očigledno, biće baziran na istinitim događajima.
Bivši američki elitni vojni pilot i instruktor, Daniel Duggan, od oktobra prošle godine sjedi u australijskom zatvoru, čekajući konačnu odluku hoće li biti izručen SAD, gdje ga čeka optužnica da je od 2009. do 2012. godine u Kini trenirao kineske vojne pilote. Bivši major američkih marinaca, nakon što se demobilisao 2002. godine, preselio se u Australiju, dobio australijsko i odrekao se američkog državljanstva i preselio se u Kinu 2009. godine. To što je postao Australijanac ne pomaže mu puno, jer između 2009. i 2012. još uvijek je bio američki državljanin, što je američkim tužiocima bilo dovoljno.
Duggan ne poriče da je u Kini trenirao kineske pilote, ali tvrdi da su to bili civilni a ne vojni piloti. Zanimljivo je da je optužnica protiv njega podignuta još 2017. ali je bila zapečaćena do oktobra prošle godine, kada su ga namamili da se vrati u Australiju.
Ovaj slučaj sam za sebe bio bi samo kuriozitet, da samo tri sedmice prije Dugganovog hapšenja u Australiji, u septembru prošle godine, nije izašlo na vidjelo da je tridesetak britanskih vojnih pilota, nakon napuštanja vojske, prihvatilo unosne ponude opskurne kompanije iz Južne Afrike, Test Flying Academy of South Africa, da rade kao instruktori. Naknadno se ispostavilo da su „đaci“ bili kineski vojni piloti a glavni klijent kineska armija, pri čemu su neki „časovi“ održavani u Kini.
Cijena patriotizma
Po svemu sudeći, novopečenim instruktorima, bivšim britanskim vojnim pilotima, činjenica da su im „đaci“ kineski vojni piloti nije bila iznenađenje. Ključni motiv britanskih pilota za prihvatanje „južnoafričke“ ponude za posao nije bila ni želja za letenjem, niti jačanje borbene spremnosti „slobodnog svijeta“. Imali su 270 hiljada razloga da se previše ne zamaraju pitanjima etike i moralnosti.
S obzirom na prosječne plate britanskih vojnih pilota od sedamdesetak hiljada dolara godišnje, ponuda iz Južne Afrike od 270 hiljada dolara jednostavno je bila neodoljiva. A kako su se ugovori potpisivali na četiri godine, to je značilo da je zarada bila veća od milion dolara. Svaka čast kraljici i kralju, patriotizam je patriotizam, ali milion dolara je milion dolara.
Nisu samo bivši britanski vojni piloti sa entuzijazmom prenosili znanje na kineske vojne pilote, bile su tu i njihove kolege iz SAD, Australije, Novog Zelanda. Po svemu sudeći, čitav ovaj poslovan poduhvat i nije bio neka velika tajna, ali svi su se pravili blesavi.
U aprilu prošle godine pojavio se video snimljen mobitelom, na kome je zabilježeno kako su dva kineska pilota bila prinuđena da se katapultiraju iz aviona trenažera tokom treninga u Kini. Katapultiranje kineskih vojnih pilota iz kineskog vojnog aviona u Kini i nije neki spektakularan događaj, dešava se to u svim vojskama u svijetu. Osim što je jedan od pilota koji se katapultirao očigledno bio – Evropljanin. Šta je evropski pilot radio u avionu kineskog ratnog vazduhoplovstva, na teritoriji Kine – ne zna se.
Pet mjeseci kasnije, skandal sa demobilisanim britanskim pilotima koji treniraju Kineze, dospio je na naslovne stranice britanskih tabloida. Kako već priliči, britanska vlada je bila duboko šokirana i iznenađena, te razočarana da šačica neodgovornih pojedinaca (njih tridesetak) iz reda elitnih pilota nije odolila zovu novca od potencijalnih neprijatelja. U svoju odbranu, revoltiranoj javnosti je vlast objasnila, da tehnički, ovi piloti nisu prekršili nikakav zakon i da je sve to bilo legalno, ali da će se zakon morati promijeniti.
Do istog zaključka došla je i vlada Novog Zelanda, gdje je utvrđeno da su se barem četvorica njihovih bivših pilota upustili u treniranje kineske vojske. Vlada je potvrdila da pripadnici oružanih snaga Novog Zelanda mogu da se zaposle „gdje god žele nakon što im se završi aktivna služba“, ali „da u zavisnosti od njihovih odluka, to može imati posljedica na njihovo buduće zapošljavanje u oružanim snagama Novog Zelanda“. Sa milion američkih dolara u džepu, čini se da bivši vojni piloti nisu bili previše zabrinuti hoće li im biti omogućeno da ponovo dobiju posao u bivšoj firmi.
Kinezi traže samo Anglosaksonce
S obzirom da debelo plaćaju, Kinezima nije bio zanimljiv bilo kakav pilot iz NATO-a, već isključivo oni koji su završili dodatnu školu za testne pilote u SAD ili Velikoj Britaniji.
Takva diskriminacija prema ostalim NATO pilotima, iz Rumunije, Albanije, Sjeverne Makedonije, Slovačke, Hrvatske, je nečuvena i čudno je da vlade ovih i ostalih država nisu uputile Kini žestok diplomatski protest sa pitanjem, „a što, je li to naši piloti ne valjaju?“, ili da su barem kreirali hashtag na twitteru, pardon, X, #ijahoćumiliondolara.
I dok se bijes britanske javnosti sručio na „prodane duše“ i „izdajice“, bivši piloti smatrali su da su nepravedno optuženi, jer to što se njima stavlja na dušu ne razlikuje se ni po čemu što je sama britanska vlada radila. Ispostavilo se da su 2015. godine, u doba kada su Britanci računali da će se debelo obogatiti na poslovanju sa Kinezima, i kada su slavodobitno najavljivali „zlatno doba“ u odnosima Britanije i Kine, dva kineska oficira pohađala osnovni trening za oficire vazduhoplovstva u Velikoj Britaniji. Još je zanimljivije što je britanska vlada u septembru 2016. godine poslala dvojicu svojih aktivnih pilota u Kinu, zvanično kao instruktore za „engleski jezik za avijatičare“ .
Bivši piloti, na kojima je sada zvono izdajica, pitaju se javno „a što nisu poslali učitelje engleskog, nego su se posebno tražili aktivni borbeni piloti britanskog ratnog vazduhoplovstva?“ Odgovor bi, vjerovatno bio da su se vlasti udostojile da ponude neko logično objašnjenje – „šta zna učitelj šta je avion?“.
Sve za pare, pare nizašta
Po svemu sudeći, Lenjinova tvrdnja „da će nam kapitalisti prodati uže kojim ćemo ih objesiti“ nije bila bez osnova. Sa druge strane, princip svete slobode privatnog preduzetništva, kojeg se fanatično drže sljedbenici neoliberalnog kapitalizma, valjda važi i za bivše vojne pilote. Čitava priča u stvari je klasičan primjer tržišne ekonomije, gdje su se susreli ponuda i potražnja.
Kineska potraga za mornaričkim pilotima iz NATO-a, posebno onim sa iskustvom na nosačima aviona, koje Kinezi ubrzano grade, školski je primjer povećane potražnje, koja rezultira i povećanom cijenom. Spremnost britanskih i američkih pilota da zadovolje ovu potražnju, predstavlja dokaz da ni ponude neće manjkati ukoliko je ponuđena cijena adekvatna. Ukratko, savršen dokaz za funkcionisanje tržišta. U priči o ponudi i potražnji, moral, etika ili patriotizam, se ne spominju.
Sve što je lijepo kratko traje, pa će i ova obostrano korisna trgovina, znanje za milione dolara, između demobilisanih zapadnih vojnih pilota i Kine, barem zvanično, biti okončana. Izmijenjeni zakon o nacionalnoj bezbjednosti u Velikoj Britaniji koji je stupio na snagu u julu, sada omogućava da se treniranje kineskih pilota uvrsti pod „pribavljanje ili otkrivanje zaštićenih informacija“, a sada se pod informacijom smatraju i „taktike, tehnike i procedure“, upravo „sitnice“ koji zanimaju Kineze.
Britanski primjer sa oštrijim zakonima slijediće i Australija i Novi Zeland, dok SAD uvijek u rezervi imaju gomilu opskurnih zakona na koje se mogu ali i ne moraju pozivati, u zavisnosti od situacije. To može potvrditi i Daniel Duggan, koji je za sada jedini poznati slučaj koji bi mogao završiti u zatvoru na duže vrijeme zbog praktikovanja privatne inicijative i prodaje svog vojnog znanja Kinezima. A što se Kineza tiče, sve dok su voljni da plate neće im faliti zapadnih instruktora, kakvi god zakoni da se donesu na Zapadu.
Dražen Simić
Biznis & finansije 214, oktobar 2023.
