Internet je stvoren s manjkavostima. No, da nije bio takav vjerovatno ne bi postao najveći svjetski fenomen kao što jeste.
Kada se internet prvi put pojavio, Vint Cerf, današnji potpredsjednik Googlea, zapravo nije ostavio dovoljno prostora za rukovanje svim uređajima koji će s vremenom biti povezani na internet. Ono što je još više zabrinjavajuće je to da on i njegovi saradnici u mrežu nisu ugradili način da zaštite podatke koji su preneseni putem njega.
Nedostatak prostora na internetu povezan je i sa sistemom adresiranja koji je Cerf stvorio gdje svaki uređaj direktno povezan na internet mora imati jedinstvenu brojčanu adresu. Kada je Cerf pokrenuo internet, on je imao 32-bitni sistem adresiranja, što znači da je mogao podržati do 4,3 milijarde uređaja. Kada je davne 1970. godine dizajnirao cijeli sistem to se i činilo kao veoma velik broj. „Ono što je važno naglasiti je to da je taj broj bio veći od broja cijele populacije na Zemlji.“, izjavio je Cerf.
No, nakon što je internet u 1990-ima i ranim 2000-im doživio svoj procvat i sve više računara i drugih uređaja se povezivalo na mrežu postalo je vrlo jasno da 4,3 milijarde adresa nije ni približno dovoljno.
Cerf i drugi stručnjaci relativno su brzo shvatili potrebu za ažuriranjem internet protokola kako bi se veći broj uređaja mogao povezivati na mrežu.
Prenesene podatke lako je mogao čitati bilo tko s pristupom internetu
Sigurnost je, takođe, nešto što je promaknulo Cerfu prilikom stvaranja interneta. Prenesene podatke uglavnom potencijalno mogu pročitati svi koji imaju pristup internet mreži, a mreža nije imala ugrađenu mogućnost provjere korisnika ili uređaja
Čak i danas, neki od podataka se prenose javno što hakerima „raj u online svijetu“. Takođe, autentifikacija korisnika i dalje ostaje problem, a lozinke koje korisnici koriste za pristup različitim web stranicama su ugrožene pa je pristup brojnim osjetljiim podacima hakerima sve dostupniji.
Jedna od najkorištenijih sigurnosnih metoda na internetu je RSA algoritam – jedan od prvih javnih kriptografskih sistema razvijen 1977. godine.
Ono što Cerf i danas smatra je to da ne bi bila dobra stvar uključiti sigurnost na internetu prije nego što se plasirao jer su većina korisnika bili studenti koji nisu uvijek baš „disciplinovani“ posebno kada je riječ o pamćenju lozinki koje postavljaju, izjavio je Cerf.
„No, pitanje sigurnosti na internetu ipak je bilo uvelike jednostavnije za riješiti nego što je to bilo stvaranje dodatnog prostora. Bilo je relativno lako dodati javnu kriptografiju putem različitih usluga i funkcija, a neke su široko korištene i danas, poput HTTPS-ova (HyperText Transfer Protocol Secure).“, rekao je Cerf.
Ostale sigurnosne funkcije kasnije su takođe nadodate, kao što su sistemi za autentifikaciju s dva faktora, koja obično od korisnika zahtijeva unošenje nasumično generisanog koda odnosno lozinke kako bi se prijavili na određenu web stranicu.
Sigurnost se i naknadno može vrlo jednostavno ugraditi u sistem, zaključio je Cerf.
