Kriza oko kovida-19 nagovještava tri prekretnice: kraj projekta evropskih integracija, kraj ujedinjene, funkcionalne Amerike i kraj implicitnog društvenog ugovora između kineske države i njenih grđana. Kao rezultat toga, sve tri sile će iz pandemije izaći oslabljene iznutra, što će potkopati njihovu sposobnost da vrše globalno liderstvo.
Počnimo od Evrope. Kao i u krizi eurozone 2010-12, linija rascjepa bloka danas prolazi kroz Italiju. Iscrpljena decenijama dramatičnih promjena i fiskalno krhka, ona je prevelika da bi je Evropa spasavala i prevelika da bi je pustila niz vodu. Tokom pandemije, Italijani su se osjetili napuštenim od svojih evropskih partnera u trenutku egzistencijalne krize, što je stvorilo plodno tlo za populističke političare da je iskoriste. Prizori žrtava kovida-19 u Bergamu, koje vojni konvoj nosi u vrećama na anonimne sahrane bez prisustva ožalošćenih, dugo će ostati urezani u italijanskoj kolektivnoj psihi.
U međuvremenu, kada se govori o tome kako pomoći državama članicama koje su pogođene pandemijom, tehnokratske elite Evropske unije, koje se ponašaju kao nojevi, upadaju u zbrku institucionalnih skraćenica – ECB, ESM, OMT, MFF i PEPP – koje su postale njihov uobičajeni jezik.
Lideri kontinenta odugovlače i oklijevaju – od očiglednog gafa predsjednice Evropske centralne banke Kristin Lagard u martu – kada je rekla da posao ECB nije da eliminiše razlike između troškova zaduživanja zemalja članica – do prepirke zbog podjele duga i sredstava za pomoć u borbi protiv kovida-19 i nevoljnog pristajanja na ovaj posljednji sporazum. I, čak i kada je postignut ograničeni napredak, njemački instinkt konzervativne vrline – što je prije neki dan potvrdila presuda Saveznog ustavnog suda o akcijama ECB – neizbježno potkopava duh integracije.
Pretpostavimo, kako se čini vjerovatnim, da se uspješne ekonomije jezgra EU oporave od krize, dok one na periferiji bloka posrću. Nijedan projekat političke integracije ne može preživjeti narativ u kojem stalno postoje države na dnu koje nisu prosperitetne kao njihove komšije u dobrim vremenima i koje su prepuštene same sebi kada ih zadesi nesreća.
U međuvremenu, prognoze o padu Sjedinjenih Država su pretjerane i malo se u njih vjeruje. Čak i prije krize sa kovidom-19, ključne američke institucije davale su znake propadanja: neobuzdano predsjedništvo Donalda Trampa, Kongres sa pristrasnom podjelom okruga, politizovani Vrhovni sud, napukli federalizam i zarobljene regulatorne institucije (pri čemu su američke Federalne rezerve izuzetak koji se ističe).
Duboko u sebi, međutim, mnogi od tih Amerikanaca koji vide trulež, odbacuju tezu o padu. Oni su i dalje uvjereni da će gusta mreža nedržavnih institucija u zemlji i snage u njenoj osnovi – uključujući univerzitete, medije, preduzetnički duh i tehnološku vještinu, kao i globalnu nadmoć dolara – obezibijediti elastičnost koja je Americi potrebna da bi sačuvala primat.
Ali, najbogatija zemlja u svijetu je do sada daleko najgora u borbi protiv pandemije. Iako u SAD živi manje od pet odsto svjetske populacije, tamo je potvrđeno oko 24% od ukupnog broja žrtava kovida-19 i 32 odsto svih slučajeva zaraze.
U nizu događaja koji se se brzo smjenjivali, kredibilitet Amerike i globalno vođstvo uzdrmani su prekomjernim imperijalnim ambicijama (irački rat), rigidnim ekonomskim sistemom (globalna finansijska kriza), političkom nefunkcionalnošću (Trampovo liderstvo), a sada zapanjujućom nesposobnošću u rješavanju problema koje je izazvao kovid-19. Sve to zajedno joj je zadalo katastrofalan udarac, iako on još nije fatalan.
Mnoge od ovih patologija potiču iz duboke i otrovne polarizacije u američkom društvu. Zaista, Tramp sada svoje pristalice poziva na pobunu. Kada dođe novembar, mogao bi biti ignorisan čak i osnovni demokratski kriterijum održavanja slobodnih i fer izbora.
Naravno, bilo bi uzbunjujuće i preuranjeno posmatrati američke dalekosežne neuspjehe u borbi protiv kovida-19 kao prijetnju za američku demokratiju ili državnost. Ali, čvrsto se držati američke izuzetnosti u ovakvom trenutku, djeluje kao opasno poricanje.
Konačno, tu je Kina. Od vremena Denga Sjaopinga, ta zemlja je napredovala zahvaljujući jednostavnom, implicitnom dogovoru: građani politički miruju, prihvataju ograničenja slobode i sloboda, a država – čvrsto pod kontrolom Komunističke partije Kine – garantuje red i sve veći prosperitet. Međutim, kriza oko kovida-19 na dva načina prijeti toj velikoj nagodbi.
Prvo, užasno upravljanje pandemijom na početku, a naročito katastrofalno zataškavanje istine o izbijanju kovida-19 u Vuhanu, dovelo je u pitanje legitimitet i kompetentnost režima. Na kraju krajeva, društveni ugovor izgleda manje privlačno ako država ne može garantovati osnovnu dobrobit građana, uključujući sam život. Pravi broj žrtava kovida-19 u Kini, koji je gotovo sigurno veći nego što vlasti priznaju, na kraju će izaći na vidjelo. A, takođe, velika suprotnost u odnosu na uzorni odgovor na pandemiju u slobodnijim društvima Tajvana i Hong Konga.
Drugo, pandemija bi mogla dovesti do spoljnog pritiska na trgovinu, investicije i finansije. Ako se svijet deglobalizuje kao rezultat kovida-19, druge zemlje će gotovo sigurno nastojati da smanje oslanjanje na Kinu, smanjujući tako njene trgovinske mogućnosti. Slično tome, veći broj kineskih kompanija neće moći da investira u inostranstvu, i ne samo iz bezbjednosnih razloga – kao što je, na primjer, Indija nedavno signalizirala. A kineskoj inicijativi Pojas i put – njenom pohvalnom naporu da pojača meku moć izgradnjom trgovinske i komunikacione infrastrukture od Azije do Evrope – prijeti rizik da se raspadne jer njene siromašnije učesnice, razorene pandemijom, počinju da kasne sa otplatom kredita.
Kriza zbog kovida-19 će stoga vjerovatno nanijeti štetu dugoročnim ekonomskim izgledima Kine. Rasprostranjeno unutrašnje gunđanje je počelo, iako je ono spolja manje vidljivo. Neredi kod kuće su malo vjerovatani, jer predsjednik Si Đinping može pojačati represiju još nemilosrdnije i efikasnije nego što je već. Ali, trenutni društveni ugovor će prosječnom kineskom građaninu sve više djelovati kao faustovski.
Vladanje resursima je preduslov za moć. Ali, kako nas podsjeća teorija međunarodnih odnosa, za projektovanje moći izvan granica potrebna je izvjesna kohezija i solidarnost unutar njih. Slaba, podijeljena društva, bez obzira na to koliko su bogata, ne mogu imati strateški uticaj ili pružiti međunarodno liderstvo – niti to mogu društva koja prestaju da budu modeli vrijedni oponašanja.
Već neko vrijeme živimo u svijetu G-minus-2 lošeg vođstva SAD-a i Kine. I jedni i drugi čine loša djela poput trgovinskih ratova i podrivanja međunarodnih institucija, umjesto javnog dobra poput stabilnosti, otvorenog tržišta i finansija. Dodatnim slabljenjem unutrašnje kohezije vodećih svjetskih sila, kriza oko kovida-19 prijeti da pogorša stanje svijeta koji je bez kormilara, nestabilan i sklon sukobima. Osjećaj u vezi sa tri završetka u Evropi, Americi i Kini je bremenit tako mračnim geopolitičkim mogućnostima.
Arvind Subramanian
Autor je viši saradnik Peterson instituta za međunarodnu ekonomiju i gostujući predavač Škole državne uprave “Džon F. Kenedi” na Harvardu
project-syndicate.org
Izvor: Vijesti
