Sigurno nisam jedini ko se latio da sračuna ko je koliko pomoći obećao zemljama pogođenim pandemijom iz koje će se netom preći u ekonomsku krizu. Ponadao sam se, ali je posao samo djelimično obavljen. Evropska centralna Banka (ECB) pokazala se najširokogrudija. Kristin Lagard je, prije nego što su na nju nastali bezočni pritisci, izlicitirala ukupno 1.350 milijardi kredita, kojima će poduprijeti izlazak iz krize.

EU je odlučna da mobiliše čak 2.400 milijardi eura. Prvih 540 milijardi su krediti (Mes – za zdravstvo), Sure (za zapošljavanje) i Eib (za preduzeća). E sada tu valja dodati 750 milijardi koje je Ursula von der Lajen još ranije obećala kao finansijsku polugu kojom će ekonomija EU biti prebačena na postindustrijski kolosjek budućnosti pod novim prikladnijim imenom: Next Genaration EU. Komisija EU će svoje milijarde emitovati kao obveznice, s tim da investitorima ulozi imaju biti vraćeni u razdoblju 2028/58. od strane njihovih država i nadoknađeni iz novih izvora kao što su Web Tax (porez na gigante sa društvenih mreža,), Plastic Tax i namet po novom sistemu zagađivanja CO2. Nije lako ustanoviti šta se od toga prepliće sa nekim drugim sumama. A postoji još i odluka da se bilansom budžeta od 2021. do 2027. u bolju budućnost usmeri 1.100 milijardi eura!

“Kome je do pravde nek ide u crkvu, a ne na tržište”

Moglo bi to biti preko 6.000 milijardi eura, pod uslovom da su u pitanju istovrsna sredstva i da se međusobno ne prepliću. Međutm, dijelom su u pitanju krediti, budžetska sredstva, delom budući porezi, delom “mostovi” do pronalaženja trajnih izvora, a jedan deo su ipak bukvalno pokloni – subvencije.

Na primjer, Italija bi, prema planu Merkel/Makron, trebalo da dobije 172,7 milijardi eura, od čega su 82 milijarde subvencije od kojih je 37 milijardi “kredit koji se neće vraćati”, kako se tvrdi. Iako se o pomenutim parama govori kao o već gotovom poslu, formalno nije tako. Savjet Evrope bi trebao 18. juna da da saglasnost na količinu i izvore sredstava. Kako ni to nije sigurno, najvjerovatnije je da će se prelomna sednica lidera EU održati negde početkom jula, dakle prije odlaska na godišnje odmore.

Ne biva da u EU neko nije protiv, pa i ovoga puta: od Orbana koji paradira finansijskim asketizmom zarad očuvanja etike biznisa, znatno je neugodnija grupa koju čine Austrija, Danska, Holandija i Švedska – bogati i bezočni. Oni su skloniji da se planina obećanih para svede na brdo od 300 milijardi eura kao instrument potpore solventnosti i spasavanja kompanija od strategijskog značaja. Holandija je tu najaktivnija i najnekorektnija – uprkos protestima članica EU, ona i nadalje predstavlja poreski raj za kompanije iz zemalja EU sa relativno visokim davanjima – pored ostaloga FIAT (FCA) je svoje sedište iz Torina prebacio u Amsterdam i još 30 najčuvenijih italijanskih kompanija učinilo je isto. Profit prave u Italiji i po svijetu, a knjiže ga uz komično male poreze i plaćaju u holandskom poreskom raju unutar EU. No kako je neko od istaknutih cinika rekao: ako vam je do pravde, jednakosti i humanizma idite u crkvu, a ne na tržište.

Postoji li taj novac zaista?

Imamo li u vidu da je “bazuka” Maria Dragija iznosila 1.100 (naknadno povećana na 1.350) milijardi eura kao potporu da se izađe iz finansijske krize 2008. godine, postaje uočljivo da je prevladalo stanoviše “bacanja novca iz helikoptera”, te da će briselska birokratija lako izaći na kraj sa sadašnjim protivnicima oblikovanja budućnosti. Odnosno, da je nađen način kako će se pomoć dodijeljena ugroženima jednostavnije preliti na račune privatnih finansijskih institucija. Vremenom će se otkriti kako se EU kao okrutna maćeha iz doba finansijske krize pretvorila u širokogrudu dobru vilu koja dijeli pare i obećanja tako da ih nije lako čak ni samo nabrojati. Postalo je nezamislivo da opet neki Šojble sve konce evropskog novca drži u svojim rukama. Sjetimo ga se kako je s nipodaštavanjem zavrtao slavine najnužnijih ljudskih potreba u Grčkoj i istovremeno propagirao da “pred frontom krize i nestabilnosti u svijetu moramo se opredijeliti za odricanja kako bi što više sredstava uložili u Odbranu”.

Nastala je provalija između te politike i sadašnje odluke Evropske komisije (vlade EU) da se članice mogu i autonomno zadužiti do određene granice u cilju sprečavanja krize (Njemačka do 1.000 milijardi, Franciska 350, Italija 155, Španija 100 milijardi eura).

Prije neki dan je kancelarka Merkel najavila maksimanevar od 130 milijardi eura, što je 4 odsto BDP Njemačke, čime bi trebalo pokrenuti nacionalnu privredu u novom smjeru. Dodatno je najavila da će PDV biti smanjen sa 19 na 16 odsto, odnosno u 6 narednih meseci sa 7 na 5 odsto što će umanjiti prihode države za nekih 20 milijardi eura. Novcem se danas barata takvom lakoćom da ključno pitanje glasi – postoji li taj novac zaista?

Tiha nacionalizacija

Da na čelu ECB nije bio tihi i energični Mario Dragi i da ga nije naslijedila podjednako sposobna Kristin Lagard, vjerovatno bi i ta ustanova izgubila ugled. Njih dvoje nalik na bića sa neke civilizovanije planete, pripadnost ovoj planeti otkrivaju malim ljudskim slabostima: Mario Dragi uživa da sam izabere dobar komad govedine, pripremi ga špikovanjem i dugotrajnim pečenjem i prelivanjem da preraste u fabuloznu “Dragijevu bržolicu”. Kod Kristine Lagard u elegantnim potezima distribucije evropskih milijardi nazire se nešto od onoga što ju je u mladosti učinilo članicom reprezentacije Francuske u umjetničkom plivanju. Tiho, elegantno, bez otpora – baš onako kako je otklonila pokušaj njemačkog ustavnog suda da dovede u pitanje akcije spasavanja ekonomije.

Namaknutim sredstvima koja nisu ništa drugo nego prikrivena inflacija države “spasavaju” svoju privredu i tako (otkupljujući dugove otkupljuju vlasništvo) postepeno nacionalizuju doskorašnju svetinju – privatni sektor. Sjetimo se samo sa kakvim su paranoidnim žarom uništavana i posljednja, pa čak i vrlo uspješna društvena ili javna preduzeća u doba tranzicije. Danas nikome ne pada na pamet da se uzbudi što je u Italiji država postala vlasnik čak 46 odsto berzanske vrijednosti njene privrede. Poređenja radi privatni sektor u Kini stvara 60 odsto BDP, 70 odsto inovacija, 80 odsto industrijske zaposlenosti… i koja je od te dvije zemlje kapitalističkija? U EU je danas ekonomija više stvar dogovora nego u vrijeme kada je Dragan Veselinov skovao sintagmu “dogovorna ekonomija”. Govorilo se tada da su dva i dva – četiri, ako se drugačije ne dogovrimo. Da li je sve to dokaz nečega čemu se treba veseliti? Ne, nije. Dokaz je nazadovanja, povratka, a ne napretka.

Modifikovani kapitalizam

Previše je povrataka od vjerskih sukoba, srednjevekovne heraldike, nacionalnih zajapurenosti, fašizma, rehabilitacija zločinaca do ekonomije gdje se finansijski insulin približno svake decenije obilato ubrizgava u privatni kapital, kako bi se održao na lažno stabilnom nivou. Sve je danas fejk, pa i tvrdnje da se u ime zaposlenosti, standarda građana i progresa, prelivaju sve veća i veća sredstva u portfolije jedan odsto najbogatijih. To je valjda jedina hipermanjina za koju se niko ne boji da je na putu nestanka, te da bi je trebalo zaštiti kao vrstu.

Problem “bacanja novca” nije samo evropski. Amerika iz čijeg haosa povremeno izroni i po neki relevantan podatak, još prije izbijanja rasističke krize bila je najavila intervenciju države u spasavanje kompanija i pojedinaca, u iznosu od 2.200 milijardi dolara. Neposredno nakon toga FED (centralna banka) najavila je da će staviti na raspolaganje 4.500 miljardi kompanijama koje nisu u mogućnosti da povećaju likvidnost drugim mjerama.

Japan, treći akter u klubu najrazvijenijih, proklamovao je odobravanje 1.000 milijardi dolara pomoći svojoj ekonomiji. Ukupno bi tako Amerika, EU i Japan, kako obećavaju, bacili na tržište novca nešto manje od 15 hiljada milijardi dolara. Šta nakon toga ostaje od tržišta? Ili: nije li to tek pravi uslov za njegovo funcionisanje? Ne zaboravimo da je Fridman u “Slobodi izbora”, a zatim i čitava supply ekonomija propagirala da tržište može fukncionisati u punoj mjeri jedino ako je ponuda veća od tražnje. U protivnom nema konkurencije i njenog presudnog uticaja na ukupan napredak1 *.

Finansijski balon se naduvava

Mogućnost olakog baratanja novcem – koji je sve od naftnih kriza, sredinom prošlog vijeka, bio nedodiriva svetinja – otkrili su monetaristi čikaške škole i sveli na ciničnu rečenicu: “Ako šeici toliko žele dolare, zašto da im ih ne štampamo”, obezbjedivši se da inflatorno dejstvo ne pogodi američko tle. Tako su preko petrodolara amerikanci podijelili superprofit na ceni nafte zajedno sa šeicima. Onda je Japan 1989/90. proklamovao QE (otkup državnih dugova) u iznosu od 1.300 milijardi dolara što je za to vrijeme bila frapantno visoka suma i još jedno zadiranje u monetarnu politiku. Nema toga ko se kasnije latio istog oruđa, a da se nije pozvao na precedentnost (BOJ) Bank of Japan. Tu valja ubrojati svakako i quantitative easing ECB – kao odgovor na finansijsku krizu, ali sa zakašnjenjem od 7 godina tipičnim za EU. Ukupan japanski dug iznosi danas 251,9 odsto njihovog domaćeg proizvoda, odnosno 10.500 miljardi dolara i malo koga to uzbuđuje2*. Finansijski balon se nezadrživo naduvava.

Smisao otkupa državnih dugova u EU u vreme krize 2008. godine, bio je da se ubacivanjem likvidnog novca na tržište utiče na porast inflacije do željenih 2 odsto, koja sa teoretskog stanovišta dovodi do rasta investicija. Vjerovalo se da će tako investitori, odnosno kompanije prepune novca početi da ulažu u sopstvenu modernizaciju. Ispostavilo se da je igra sa novcem skliznula na drugu stranu, pa se umjesto povećanja investicija desilo da su kako banke, tako i kompanije dobijenim novcem počele da otkupljuju sopstvene dugove i akcije i tako pokrenule talas nove koncentracije i jačanja moćnih. Da se takva “greška” desila u bilo kojoj pojedinačnoj, manje razvijenijoj zemlji bila bi podvrgnuta ismijavanju njene ekonomske nauke i finansijskog znanja, i svedena na sumnju da je u pitanju nov kanal korupcije. Kada je u pitanju novac, pogotovo veliki novac, valja biti vraški naivan pa vjerovati da je moguća greška ili neznanje. U pitanju je sistem.

Ogromne količine novca dolara u derivatima

Uz nepojmljivo veliku masu novca koja se vrti legalno postoji još čitav jedan svijet mjeren (po nekima) čak milionom milijardi dolara koji fluktuira, a niko mu zapravo ne zna prave dimenzije. Budući da najveći dio transakcija koje se izvode preko derivata3* – o njima je riječ – nije obavezan da bude negdje makar evidentiran, to se procjene ukupnih operacija derivatima kreću od 500 hiljada do milion i dvestotine hiljada milijardi dolara. Bilo kakav pokušaj pojedinca da se hrve sa tom enormnom masom potraživanja i dugovanja svjedočio bi samo o njegovoj ličnoj neodmjerenosti i ništa više. Potrebni su instituti, znanje, tehnika i prije svega volja da bi se makar djelimično ovladalo tim cunamijem koji prijeti da napravi finansijski haos.

Mudrije je povući se iz tog finansijskog gliba tako što bismo se pozvali na Skerličevu definiciju kako ne zna da snese jaje, ali dobro zna šta je mućak. Naime, ako je početkom ovog vijeka obim operacija derivatima iznosio samo 19 odsto više nego što je svjetski BDP i ako prema studiji iz marta 2018. godine (R&S Mediobanca) na koju se većinom pozivaju oni koji o derivatima raspravljaju i po kojoj je suma derivata 33 puta veća (3.300 odsto više!) od svjetskog BDP, onda je jasno da je u pitanju nesklad koji, uprkos sve sofisticiranijim mjerama zaštite, mora da ispadne iz ravnoteže uzrokujući katastrofu. Hoće li se to dogoditi zajedno sa ekonomskom krizom neminovnom posle pandemije, to malo ko može da pogodi.

Kriza kao prilika za preraspodjelu bogatstva

Koliko god grandiozna bila opasnost operacije sa derivatima, novac koji su već obećale ili dale države i EU toliki je da se i od njega vrti u glavi pa je možda lakše steći predstavu o trajanju svjetlosne godine nego o njegovom ukupnom iznosu. Da bi se izbrojala milijarda potrebno je 125 godina brojanja po 24 sata na dan! Okvirno suma o kojoj se govori, pregovara i cenjka, negdje je oko 15.000 milijardi dolara. Da cijelo čovječanstvo krene da je broji teško da bi je izbrojalo za života današnje generacije. Mnogo. Nalik na obilje. Valja imati u vidu da se često može pročitati kao nekakva vrsta standarda da je od cjelokupne pomoći Bosni za njen izlazak iz rata i obnovu od ukupne sume do “krajnjeg korisnika” stiglo samo 38 odsto od ukupno izlicitirane pomoći.

Svaka krizna situacija prilika je za preraspodelu u kojoj, dakako, najbolje prolaze oni koji već imaju. Ovoga puta čak je sama tehnolgija išla na ruku velikim distributivnim lancima poput Amazona i Alibabe, pa je prema podacima Business Inside-a desetorica miljardera za 11 sedmica krize uvećalo svoje bogatstvo za 565 milijardi dolara. Na listi vodi Džef Bezos – Amazon, sa 36,2 milijarde novostečenih dolara na bogatstvo koje se već mjerilo sumom od 149 milijardi. Deseti na njoj je Fil King – Nike, uz uvećanje bogatstva za 11,6 milijardi na već posjedovanih 41,1 milijardu. Hedž fondovi, džank bonds i ostali “proizvodi” derivata trenutno su u zasjenku. Sada je vrijeme igrokaza u kojem će se investicioni giganti truditi da se predstave kao najpouzdaniji da obrnu novac kojim države spasavaju ekonomiju. Statistike ECB pokazuju da bi ukupna suma novca lako mogla biti veća nego što su pretendenti sposobni da je upotrebe.

Finansijski populizam

Postajemo svjedoci rađanja milijarderskog finansijskog populizma. Lari Fink, menadžer Black Rock finansijskog giganata, obraća se ništa manje nego svjetskoj javnosti ubeđujući je da jedino njegov gigant ima kapacitete da pametno i profitabilno obrće ogromne ESG fondove (održivog razvoja na novim čistim tehnologijama). Glavna igra oko podjele mase novca vodiće se na tom super nivou. Ostali su periferni igrači, ma koliko dreke produkovali. Jedini ko je još spreman da uđe u dominantnu igru je – mafija. Uprkos protestima italijanske javnosti kada je njemački Die Welt objavio tekst u kojem se tvrdi da mafija trlja ruke očekujući da se najveći deo evropske pomoći Italiji slije u njene ruke.

Mafija pripremljena dočekala krizu

Tokom marta i aprila mjeseca Nacionalna služba antireketa u Italiji – a Italija je na žalost sinonim za djelovanje mafije cijelom svijetu – zabilježila je dupliran broj prijava pokušaja ucenjivanja u odnosu na prošlu godinu. Mafija ne čeka i ima izuzetno efikasnu organizacionu mrežu. Jedan od ucijenjenih ugostitelja svjedoči kako je tražio od banke kredit od 25.000 eura kako bi premostio obaveze do početka aktivnosti ili će morati da bankrotira i dakako nije dobio kredit jer još nije novac stigao do banaka. Još nije stigao do kuće kada mu je zazvonio mobilni i jedan “prijateljski” glas ponudio da ga “povoljno” kreditira. Prihvatio je i samo dvije sedmice kasnije stavljeno mu je do znanja da je kamata udvostručena s obzirom na “veliku tražnju”. Kako tvrdi, teško mu je bilo oteti se ubjeđenju da je u pitanju vješto organizovan kriminal u kojem i osobe iz banke imaju svoju ulogu. Čopori šakala nanjušili su plijen i neće se ustezati da otimaju. Predsjednik udruženja industrijalaca Italije, Bonomi, postavio je uslov vladi – da njihovo udruženje bude to koje će odlučivati kako će se i kome dodjeljivati krediti, inače će pokrenti političku akciju rušenja vlade.

No, ni dalje od Italije situacija nije svijetla. Krajem prošle sedmice Svjetska banka je objavla prognozu da će pandemija i opšti atak na globalizaciju proizvesti 70 do 100 miliona novih pripadnika “ekstremnog siromaštva” u svijetu. U najavi je i zajednička analiza OECD i MMF o značajnom sniženju ranijih prognoza i porastu siromaštva u zemljama u razvoju. I to je dio budućnosti.

Iskustvo velikodušne pohlepe

U vreme finansijske krize 2008. godine Grčka je bila dužna 320 milijardi eura, odnosno 177 odsto svog BDP. Na ime “pomoći” za izlaak iz krize dobila je iz Fonda za finansijsku stabilizaciju 168, od zemalja eurozone 53, iz privatnih izvora (banke) 34, od sopstvene vlade 15, od ECB 13 i od MMF 12 milijardi – ukupno 295 milijardi eura. Od tog novca u grčki trezor stiglo je samo 9,7 miljardi eura, približno pet odsto ukupne sume. Prema podacima AGI, italijanske ekonomske agencije, poverioci su iz pomoći Grčkoj naplatili ukupno 241 milijardu eura svojih potraživanja.

Danas je Grčka dužna 370,4 milijarde eura (50,4 više) što je 181 odsto njenog BDP (za 4 poena više). Uspostavljeni automatizam naplate dugova skida sa Grčkog računa 593 eura svake sekunde, odnosno 18,7 milijardi godišnje. Grčka nije više nikome problem.

U redu je insistirati na pravilima igre i čistim računma, ali nije u redu predstavljati ih kao pomoć onome ko je u nevolji.

Milutin Mitrović

1. Ako je ta teza tačna onda je tržišna privreda organski opredeljena da ekološki uništava planetu. Sve one stotine hiljada automobila koji ostaju neprodati, milioni kvintala hrane, robe svih vrsa… omogućavaju funkcionisanje jednog modela razvoja uz nedvosmislen zločin prema prirodi koja nas okružuje – valja to imati na umu kada se, makar u EU raspravlja o “Next Generation EU”. [↩]
2. Italija je četvrta najzaduženija zemlja na svetu sa 2.400 milijardi eura, odnosno 134,8 odsto BDP (31. decembra 2019), međutim istovremeno je to i šesta zemlja na svetu (pre Nemačke) po bogatstvu stanovnika. Siromašna zemlja bogatih građana! Bila je to “ideologija” Berluskonija dok je bio na vlasti i potkopavao državu kojom je upravljao. [↩]
3. Grafički prikaz jedne od mogućih preraspodela ukupnog svetskog bogatstva: https://www.visualcapitalist.com/all-of-the-worlds-money-and-markets-in-one-visualization/ [↩]

Izvor: Bif.rs