Oko 48 miliona frilensera širom svijeta pruža usluge preko online platformi za spajanje poslodavaca i radnika. U svetu fleksibilnog radnog vremena treba savladati i različite prepreke, od neizvjesnosti da li će se i kada dobiti novi angažman, preko nerazumijevanja okoline kako „sjedenje za računarom u sobi“ može biti pravi posao, do suočavanja sa tim da će se uvjek naći neko da prihvati nižu naknadu za isti rad.
Što se cijene rada tiče, debata koja se uveliko vodi na globalnom nivou još ne nudi odgovor na pitanje gdje prestaje maksima da „tržište diktira cijenu slobodno ponuđenih usluga“ a počinje najobičnija eksploatacija.
„Radim video montažu i animacije preko platforme Upwork. Pošto zbog obaveza oko studija ne želim da prihvatim još posla, a na aktuelne projekte potrošim dva do tri sata dnevno, ne mogu da se požalim ni na zaradu. Ipak, od tog novca još ne mogu da iznajmim sopstveni stan niti da uplaćujem doprinose“, kaže Iva, koja je profil na Upworku napravila prije godinu dana. „To znači“, objašnjava, „da sam, faktički, još početnik na toj platformi, pa svoje angažovanje za sada smatram radom za džeparac, ali posle diplomiranja planiram da ga pretvorim u svoj zvanični, „životni prihod”. Ona dodaje da je svjesna kako će u tom slučaju morati da posveti i mnogo više vremena važnom dijelu frilenserskog radnog dana – potrazi za klijentima i prijavljivanju na oglase.
U potragu za radnicima širom svijeta upuštaju se mahom mala i srednja preduzeća, kažu podaci do kojih je došla Svjetska banka u okviru istraživanja o globalnom autsorsingu putem interneta. Čak tri četvrtine poslodavaca na platformama poput Upworka, Fiverra, Freelance.com i sličnih dolazi iz četiri države: Australije, Kanade, Velike Britanije i SAD. Iz Sjedinjenih država, u isto vrijeme, potiče čak dvije trećine radnika koji nude svoje usluge, prate ih Indijci i Filipinci, dok u Evropi prema udjelu frilensera u odnosu na broj stanovnika prednjače Rumunija i Srbija.
O tome koliko tačno ima frilensera u Srbiji za sada može samo da se nagađa – Fejsbuk grupa „Upwork Srbija“, na primjer, ima više od 23 hiljade članova. Princip rada preko platformi bazira se na tome da pružalac usluga popuni prijavu i eventualno dokaže indentitet i stepen stručnosti, da bi potom otvorio profil sa kratkim opisom usluga koje nudi klijentima za naknadu koju najčešće naplaćuje po satu. Takođe, i radnici i poslodavci mogu da ocjenjuju jedni druge, pa se nečija pouzdanost i kvalitet najčeše reflektuje kroz ocjenu koju platforma javno prikazuje.
Iva je svjesna je da od toga koliko će pažljivo pristupiti odabiru klijenata, pisanju prijava za poslove i razrađivanju svog profila zavisi i koliko će posla dobijati. Nesigurnost sljedećeg angažmana je, ipak, nešto što prati online frilensere, a posebno početnike poput nje, sve i ako je, kako sama konstatuje, „imala sreće da relativno brzo dođe do dobrih klijenata“. Dešavalo joj se, međutim, da uspješno završi po nekoliko projekata uz izuzetno kratke rokove, a onda da se za mjesec dana prijavi na trideset oglasa i ne dobije ni jedan angažman. „Ubijeđena sam da ako nastavim da radim kvalitetno, skupljam pozitivna iskustva klijenata na profilu i nastavim da se usavršavam, nesigurnost oko toga kada će doći sljedeći posao može drastično da se smanji“, zaključuje Iva.
Za standardizaciju online poslovanja
Angažman radnika preko online platformi najčešće prate dvije dileme: da li je ta osoba stručna i koliko zapravo vrijedi rad koji će uložiti, odnosno usluga koju će pružiti? Što se cijene rada tiče, debata koja se uveliko vodi na globalnom nivou još ne nudi odgovor na pitanje gdje prestaje maksima da „tržište diktira cijenu slobodno ponuđenih usluga“ a počinje najobičnija eksploatacija. Dok se ne povuku crvene linije, radnici angažovani na platformama ili preko aplikacija tipa Uber se samoorganizuju i štrajkuju, tražeći povećanje zarada (najčešće se traži povišica do visine minimalca u državi gdje se štrajk odvija). Radnici angažovani preko Biboa iz našeg regiona svojevremeno su se udružili putem društvenih mreža i spriječili kineski ogranak te platforme da im smanji naknade za držanje časova engleskog.
Što se stručnosti tiče, za sada vlada pravilo da što je usluga sofisticiranija, to sama platforma više vodi računa koga angažuje. Bojana Todorović je sertifikovani psihoterapeut i organizacioni konsultant, a trenutno, osim sopstvene prakse koju obavlja na tradicionalan način i putem Skype, radi i za jednu američku platformu za pružanje savjetodavnih usluga. Ona naglašava da nužan preduslov za saradnju sa tom platformom jeste da psihoterapeut mora biti sertifikovan i u stalnoj superviziji, čime se osigurava praćenje kvaliteta njegovog rada.
Na pitanje kako je određena visina naknade za terapeute, koji dolaze iz različitih zemalja, odgovara da ta platforma zaračunava satnicu koja ne ide ispod cijene rada na „domaćem terenu“, ali opet korisnicima omogućava da dođu u kontakt sa profesionalcima iz inostranstva čije su usluge, ipak, povoljnije od stručnjaka sa istim kvalifikacijama iz SAD.
Kako je psihoterapija vrlo specifična oblast koja zahtijeva što prisniji kontakt sa klijentom, Bojana kaže da se od svih poteškoća najčešće srijeće sa tim da su tehničke mogućnosti između nje i klijenata neusaglašene, „pa se dešava da se internet veza prekine, da skype ne radi i onda se gubi dragocjeno vrijeme za rad.“ Zato se nada da će doći do uspostavljanja standarda u online poslovanju, što bi svima uključenima olakšalo rad, a vjeruje i da bi domaće tržište usluga bilo daleko konkurentnije da se više ohrabruje korišćenje novih tehnologija u radu.
Izvor: Bif.rs
