Ana Meriot, savjetnica za zadravstvenu politiku u humanitarnoj organizaciji Oksfam, nazvala je ponašanje političkih lidera u jagmi oko vakcina vakcinacijskim aparthejdom. „Ovo nije vrijeme za licemernu političku korektnost. Jednostavno, ne postoje druge riječi kojima se može opisati ova sramota koja se događa“, izjavila je Meriot.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procenjuje da će samo 20 odsto stanovnika na području istočnog Meditrena (EMRO), koje se proteže od Maroka do Avganistana –ali ne uključuje Alžir i Izrael – biti vakcinisano do kraja 2021. godine. Najveći broj sjevernoafričkih i bliskoistočnih zemalja dobijaju Kovid-19 vakcine tako sporim tempom, da bi to moglo da dovede do dugotrajne katastrofe u javnom zdravlju, upozoravaju zdravstveni stručnajci.
Prema podacima SZO, od 21 zemlje u regionu istočnog Mediterana, vakcinisano je tek nešto više od jednog procenta stanovništva. To je dovelo do situacije koja nikada nije bila kritičnija na području gdje su zdravstveni radnici ionako malobrojni, stanovništvo iscrpljeno siromaštvom, a u pojedinim zemljama i dugotrajnim ratnim sukobima, ocjenjuje Amgad El-Koli, epidemiolog u regionalnoj kancelariji SZO za istočni Mediteran.
Vakcine kao taktika protiv neprijatelja
Samo nekoliko dana prije toga, Svetska zdravstvena organizacija je saopštila da je 80 odsto svih globalnih vakcina distribuirano u samo 10 zemalja regiona. Nejednakost je posebno izražena na Bliskom istoku, gdje su države poput Katara, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata vakcinisale čak i strane državljane koji obavljaju važne poslove u tim zemljama, dok stanovništvo u Jemenu nema nikakvih mogućnosti da se vakciniše.
U Izraelu, gdje je blizu 60 procenata stanovništva vakcinisano, Palestincima koji žive pod okupacijom rečeno je da bi mogli da čekaju mjesecima prije nego što prime prve doze. Dok se Izraelci pripremaju za povratak u restorane i na fudbalske stadione, bolnice na okupiranim palestinskim teritorijama su preplavljene pacijentima, upozoravaju u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.
Vakcina diplomatija
Pristup vakcini prvenstveno je zavisio od ekonomske moći država da bilateralnim sporazumima sa drugim zemljama ili sa proizvođačima ugovore određene količine vakcina, ili da ih pribave iz donacija. Ovaj treći način je sada dobio i poseban naziv – „vakcina diplomatija“.
Bitka za vakcine sada proizvodi dodatni problem, jer se većinom kriju podaci na koji način se vakcine pribavljaju, pa nadležna međunarodna tela ne mogu da dođu do tačnih informacija o njihovoj distribuciji u svijetu.
Primjera radi, sirijska vlada je prošle nedjelje saopštila da je vakcine dobila iz „prijateljske zemlje“. Nema podataka ni koje vakcine su u pitanju, ni kolike količine su obezbijeđene, pa stoga nije jasno ni koliki procenat stanovništva će biti vakcinisan, niti koji delovi populacije.
Takođe, veoma malo se zna o tome koliko vakcina su obezbijedili Tunis, Irak i Egipat, jer su ih dobili kao donaciju iz Kine. Vlasti u Egiptu su prošle nedelje najavile da će vakcinacija jednom od dvije vrste vakcina koje su obezbijedile koštati 12 dolara za dve doze, što u startu eliminiše vakcinaciju najsiromašnijih stanovnika.
„Samofinansirajući“ Liban i Libija
Svjetski stručnjaci za javno zdravlje, takođe, neprekidno upozoravaju da će odlaganje vakcinisanja u velikom dijelu zemalja ubrzati mutacije virusa, što će umanjiti efekat trenutno dostupnih vakcina i drastično usporiti globalni oporavak.
Organizacije okupljene oko programa Kovaks za pravednu distribuciju vakcina, podsjećaju da je obećano 6,2 milijarde dolara za vakcine kako bi se omogućilo vakcinisanje stanovništva u zemljama sa niskim i srednjim prihodima.
Uslove za taj program, između ostalih, ispunjavaju Jemen, Sirija, okupirana Zapadna obala i pojas Gaze, ali se, recimo, Libija i Liban – iako su teško pogođeni ratom ili, u slučaju Libana, ekonomskom krizom – označavaju kao zemlje sa srednjim i visokim prihodima, odnosno kao „samofinansirajuće“.
Distribucija vakcine u Libanu je započela sredinom februara, kroz program koji je pokrenula Svjetska banka, ali stručnjaci upoznati sa tamošnjom situacijom sumnjaju da ova država ima zdravstvenu infrastrukturu koja će obezbijediti da se vakciniše planiranih 80 odsto stanovništva do kraja 2021. godine.
U Libanu živi najveći broj sirijskih izbjeglica po stanovniku, kao i stotine hiljada radnika migranata koji su sa ekonomskim krahom u zemlji dospjeli na ulicu. Pored toga, kao što je pokazalo iskustvo Sjedinjenih Američkih Država, čak i kada se raspolaže velikim količinama vakcina, to ne garantuje da će one biti dostupne najugroženijima.
Tajkuni važniji od zdravstvenih radnika
U zemljama pogođenim ratom ili onima koji se bore sa visokom korupcijom, urušeni zdravstveni sistemi i nedostatak javne odgovornosti predstavljaju dodatnu, unutrašnju pretnju da će ograničeni broj vakcina biti raspoređen tako da budu dostupne onima kojima su najpotrebnije.
Na okupiranim palestinskim teritorijama, gde broj zaraženih koronom drastično raste, Palestinska uprava je bila primorana da prizna da 10 odsto ruskih vakcina namijenjenih isključivo zdravstvenim radnicima daje „veoma važnim osobama“. S druge strane, kako je izvestio „Fajnenšel tajms“, bogataši u Ujedinjenim Arapskim Emiratima dijele vakcine poslovnim tajkunima koji nisu državljani ove zemlje.
„Ljudi sa vezama dolazili su ovdje i uzimali vakcine koje su bile obezbijeđene po principu ‘prijatelji i porodica’. Šeici imaju pristup sopstvenim zalihama, kojima raspolažu prema svom nahođenju“, rekao je neimenovani investitor za britanski časopis.
Sramotu treba nazvati sramotom
U susjednom Jemenu, međutim, situacija je sasvim drugačija. U zemlji ne funkcioniše više od polovine medicinskih ustanova, a na 10.000 stanovnika ima manje od 10 ljekara.
„Znamo da je za više od polovine stanovništva u Jemenu neophodna humanitarna pomoć – 16,2 miliona stanovnika prežvljava isključivo zahvaljujući hrani koja se nabavlja iz donacija. Dakle, situacija je ovdje bila neizdržljiva i prije nego što je izbila pandemija Kovida-19“, upozoravaju u humanitarnoj organizaciji Oksfam.
Izvor: Bif.rs
