Vlada Crne Gore je donijela Odluku o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi kao odgovor na rastuće cijene kako bi zaštitile potrošače od inflacije.

Na listi proizvoda od posebnog značaja kojima je Vlada odlučila da ograniči trgovačke marže nalaze se pšenično brašno tip 400 i tip 500, kristal šećer, jestivo suncokretovo ulje i kuhinjska so od jednog kilograma.

Ova mjera će nesporno dobre za očuvanje standarda najugroženijih, ali su, slažu se analitičari, njihovi efekti ograničeni i daće samo kratkoročne rezultate.

Predsjednik Crnogorskog udruženja poslodavaca (CUP), prof. dr Vasilije Kostić, kaže za Bankar da nije sporno da država treba da zaštiti standard građana a naročito standard socijalno ranjivih grupa kad za tim postoji potreba a ta potreba postoji i sada – u slučaju rasta  cijena osnovnih životnih namirnica.

“Siguran sam da su sa tom saglasni svi poslodavci. Uostalom oni su to do sada  već više puta pokazali kada se radilo o istom. Ono što je „sporno“ jeste način na koji se želi postići taj cilj jer od samog načina u mnogome zavisi efikasnost samog rješenja, njegova održivost kao i veći ili manji negativni efekti koje takva odluka proizvodi“, kazao je je Kostić.

Državni intervencionizam u privredi nije  novina i njemu se pribjegava kada tržišta proizvodi suprotne efekte od željenih. On bi (državni intervencionizam), smatra Kostić, trebao da služi ispravljanju neželjenih tržišnih ishoda kao što je ovaj sa ciljem da ostvari željeno ali da pri tome ne naruši tržišni ambijent i time ne proizvede veću štetu od koristi .

Ovo načelo, kaže Kostić, sugeriše da svako rješenje nije jednako prihvatljivo i da svako rješenje koje se primjenjue u postizanju željenog ishoda nema istu „ društvenu cijenu“ odnosno ne proizvodi iste društvene posljedice.

“U ovom slučaju, načinom na koji se želi ostvariti uticaj na cijene – njihovim ograničavanjem putem trgovačkih marži, po mome mišljenju , proizvodi više štete nego koristi. Naročito, vrlo nepovoljno po samo rješenje i njegovu ukupnu efikasnost je to što se pribjegavajući netržišnom pristupu u regulisanju cijena  suspenduje tržišni mehanizam koordinacije čime se cijena koju privreda plaća ( a time i čitavo društvo) znatno uvećava kroz negativne efekte takve odluke. Naime, ovakvim rješenjem se čitav proces čini neodrživim ( nemoguće je stalno držati cijene ispod tržišne a da to vremenom ne esklaira nestašicama, sivom ekonomijom ili rastom „ukrštenih cijena“ proizvoda na kojima se traži kompenzacija za izgubljenu maržu na proizvodima čija je cijena pod kontrolom). Osim toga, privredni akteri ( preduzeća koja se bave prometom tih proizvoda) su spremna na izvjesno odricanje – spremni su na to za jedan ograničeni vremenski period – ne za uvijek jer su na to prinuđeni logikom samog biznisa jer se on ( biznis) ne vodi iz altruistikih pobuda već zbog profita“, smatra Kostić.

Jasno je, dodaje, da primijenjeno rješenje proizvodi najviše štete i sa tog aspekta bi trebalo da bude posljednje.

Na pitanje da li postoje konkretna alternativna i dugoročna rješenja za stabilizaciju cijena, Kostić kaže da ono što treba uraditi jeste subvencionisati ili promet preduzećima ili potrošnju tih proizvoda ranjivim socijalnim grupama – ne svima – kao što to sadašnje rješenje čini a koje je fundamentalno nepravedno jer nijesu svi u državi ugroženi rastom cijena ulja, brašna, soli…pa tako socijalni slojevi kojima to nije potrebno dobijaju povoljnosti bez kojih mogu. No, tu, kako dodaje, nije kraj negativnostima koje preduzeto rješenje pravi.

“Ono, povrh toga što slabi poslovnu sposobnost preduzeća, slabi privredu u cjelini i što je, može biti, najveća šteta – dodatno unazađuje poslovni ambijent i slobodnu tržišnu privredu pretvara u administrativnu, a strani kapital ne želi da posluje u takvim uslovima „Konstrukciona greška“ primijenjenog rješenja je to što ono ne utiče na tražnju – ne ograničava je – već  je naprotiv  vještački podstiče time što „poziva“ na kupovinu pod povoljnijim uslovima  i one kojima to inače nije potrebno. Time indirektno i samo vještačko ograničavanje cijena utiče na povećanje pritiska u pravcu rasta cijena upravo tih proizvoda kojima je cijena ograničena”, zaključuje Kostić.