U Crnoj Gori je, jedno vrijeme, postojala namjera da se i sama afirmiše kao off-shore zona. Zakon, kojim je omogućeno registrovanje off-shore kompanija i banaka, je usvojen 1996. godine, sa rokom trajanja od 15 godina.
„Da je sve bilo u redu, projekat bi i danas bio u životu, a Crna Gora bi do sada, na taj način, prihodovala značajna sredstva“, rekao je idejni tvorac i direktor projekta Off-Shore Montenegro, Dragan Rosandić, koji kaže da je off-shore potpuno prihvatljiv i legitiman koncept, ali da ipak predstavlja problem za mnoge ozbiljne države:
„Država tu rijetko može šta uraditi ozbiljnije, ne može ništa da uradi ni međunarodna zajednica. Njemci imaju probleme sa Švajcarskom, sa Lihtenštajnom, gdje je jedan veliki broj njihovih poreskih obveznika prijavljen i tamo drži novac. Ta borba je vrlo teška, pogotovo u Crnoj Gori, gdje je taj krupni biznis srastao sa institucijama i sa vrhom države.“
Rosandić smatra da bi crnogorski off-shore opstao i uspio da su se poštovala pravila igre, ali da su se u cijelu priču upleli lični interesi, što je za ovaj projekat značilo smrtnu presudu:
„Nije postojala nikakva kontrola. Počeli smo da osnivamo neke kompanije, neke off-shore banke, štancane su neke diplome u Ministarstvu finansija o off-shore bankama. Navodno je oko 500 off-shore banaka bilo osnovano divlje ili poludivlje. To se sve pretvorilo u jedno vulgarno pranje novca. Kada je tu već počela jedna ozbiljna cirkulacija i pranje novca, 2000. godine, striktno po nalogu američkih službi i pod američkim uticajem morali smo prekinuti sa tim projektom. Taj Zakon je stavljen ad acta 2002. godine, odmah poslije izbora.“
