Investiranje u društveno odgovorne kompanije, čije poslovanje doprinosi boljem, pravednijem i moralnijem svijetu je u trendu. Biti u trendu znači i veću cijenu dionica, a kada se radi o parama sve postaje relativno. Tako se ozbiljno pokušava i zapadne proizvođače oružja svrstati u društveno odgovorne i visoko moralne kompanije, koje brane liberalnu demokratiju u aktuelnom sukobu u Ukrajini.

Biti uvijek u toku sa najnovijim trendovima nije lako, što mogu potvrditi brojni „online influenceri“, mediji i novinari kojima je glavni fokus moda i – menadžeri investicionih fondova. To je u praksi hljeb sa devet kora, rudarski posao.

Investiranje da bi se postigli ekološki održivi i društveno odgovorni ciljevi, odnosno ulaganje u kompanije koje svojim poslovanjem pokazuju da su društveno odgovorne, da doprinose zaštiti okoline i da su im generalno „viši interesi“ važniji od kratkoročnog profita, posljednjih godina postalo je pravi hit ali i veliki biznis.

Biti investitor u kompanije koje nose etiketu ESG („environmental, social, and governance“) postalo je pitanje prestiža za ulagače, koji se onda mogu javno hvaliti svojim visokorazvijenim osjećajem za moral, pravdu i opšte dobro, kao dokaz da im zarada baš i nije najvažnija u životu.

Sa druge strane, kompanijama je takođe postala bitna etiketa „ESG“ kao sjajna stvar za popravljanje imidža u javnosti. Ali još bitnije je što takva etiketa privlači više investitora, što opet za rezultat ima rast vrijednosti dionica, što je i ultimativni cilj čitave igre zvane finansijsko tržište.

Rast investicijskih fondova sa ESG etiketom

Inicijalna ideja je bila za svaku pohvalu. U odsustvu zakonske prinude, investitori su jedini koji kroz odluku da li će uložiti novac u dionice konkretnih kompanija, mogu natjerati preduzeća da promijene ponašanje, način poslovanja, tehnologije koje koriste. Ne zbog neke apstraktne želje da se svijet učini boljim, već zbog činjenice da se uspjeh kompanije ali i plate menadžera mjere visinom cijene dionica, koja direktno zavisi od broja zainteresovanih investitora.

Na crnoj listi osviještenih zapadnih investitora tako su se našle naftne kompanije, rudnici, proizvođači cigareta, kockarnice, brendovi čije fabrike brutalno eksploatišu radnike, ili diskriminišu na bazi rase ili pola. Naravno, u tržišnoj ekonomiji gdje god postoji potražnja javlja se i odgovarajuća ponuda, pa je naglo počeo rasti i broj investicijskih fondova koji su se specijalizovali za ulaganja u dionice ESG kompanija.

Globalno, na kraju 2021. godine bilo je 5.932 ESG investicijskih fondova, dok ih je godinu dana ranije bilo 4.153.

Brzina kojom su se i novi i postojeći fondovi okitili etiketom ESG je impresivna. Da li je i koliko neki investicioni fond stvarno fokusiran isključivo na ESG kompanije ili ne, u praksi se svodi na časnu riječ menadžera fondova. A kome ćete danas vjerovati, ako ne bankarima i investicionim menadžerima?

Društveno odgovorne investicije uglavnom su koncentrisane u Evropi i SAD. Na Evropu otpada 81 posto od ukupne aktive ESG fondova, što je oko 2.200 milijardi dolara, dok na SAD otpada 13 posto ukupne aktive vrijedne 357 milijardi dolara.

Menadžeri fondova kao filozofi

Ključni argument zagovornika društveno odgovornog finansiranja je da su ESG kompanije ujedno i profitabilnije nego „nečiste“ kompanije, što opet zavisi od metodologije kako se izvodi računica. Pošto se radi o ozbiljnim parama, svaka kompanija je zainteresovana da ugrabi svoj dio kolača, odnosno da se okiti etiketom ESG kompanije, što i nije tako teško. Kao što se kod zlatne groznice prvo obogate oni koji prodaju ašove, tako uporedo cvijeta i biznis organizacijama koje izdaju potvrde da određena kompanija spada u ESG kategoriju. Trenutno je stotinjak takvih organizacija i taj broj će vjerovatno i dalje rasti.

Šta tačno znači društveno odgovorna kompanija, više je filozofsko nego tehničko pitanje. Nema tog proizvoda ili usluge, za koji kreativni konsultanti, uz odgovarajuću naknadu, neće pronaći pozitivan ugao i dokazivati da na direktan ili barem vrlo indirektan način taj proizvod doprinosi boljem svijetu. Svoju šansu sada vide i proizvođači oružja u SAD i EU, da se riješe trenutne anateme „trgovaca smrću“, čiji su glavni proizvodi mašine za ubijanje u različitim oblicima i veličinama.

Proizvođačima oružja sam imidž trgovaca smrću i nije problem, navikli su se na to u zadnjih 200 godina, sve dok su profiti impresivni a vrijednost dionica raste. Ali da bi se ovaj trend održao potreban je konstantan priliv investitora, koji su postali probirljivi i kojima je jako stalo da se mogu hvaliti kako ulažu isključivo u društveno odgovorne kompanije.

Bez oružja nema liberalne demokratije

U igru su sad ušli investicione banke i investicioni menadžeri, a rat u Ukrajini im je došao kao „kec na jedanaest“. Analitičari UBS banke tako smatraju da investiranje nije bazirano na moralu i moralnim vrijednostima, te da bi odluku da li su neka kompanija i njene dionice u kategoriji ESG trebalo prepustiti menadžerima fondova i eliminisati emocije i moral iz takve kalkulacije.

Švedska SBB AB banka, koja je bila jedan od pionira u promovisanju ekološki odgovornog investiranja, najavila je da će osvježiti svoje kriterije za društveno odgovorna ulaganja, kako bi se tu uključili i proizvođači oružja. Identičan entuzijazam dijeli i u Commerzbank AG, gdje su takođe njemački proizvođači oružja dobrodošli.

Glavni argument glasi da je u kontekstu rata u Ukrajini jasno kao dan da je oružje ključno za očuvanje demokratije. Ili kako su to elokventno objasnili analitičari Citi bank, „odbrana vrijednosti liberalne demokratije i stvaranje sredstva odvraćanja kako bi se sačuvali mir i globalna stabilnost“, trebali bi biti dovoljan razlog da se proizvođači oružja tretiraju kao društveno odgovorne kompanije.

Naravno, ovakva interpretacija otvara niz zanimljivih pitanja. Da li su američki proizvođači oružja primjer društvene odgovornosti samo kada isporučuju svoje proizvode Ukrajini ili uvijek, kada ih, recimo, prodaju Saudijskoj Arabiji koja isto oružje koristi u svom višegodišnjem ratu protiv Jemena? Šta da se radi sa proizvođačima oružja i vojne opreme koji su do prije par mjeseci uporedo snabdijevali i Ukrajinu i Rusiju i koji nisu gadljivi na pare, bez obzira odakle dolaze?

Jesu li oni takođe društveno odgovorne, ESG kompanije? Ili taj status uživaju samo povremeno, recimo od 11 do 15 sati radnim danom kada se u njihovim fabrikama proizvodi municija namijenjena isključivo zapadnim kupcima, dok u radnim satima kada sa proizvodnih traka silazi municija namijenjena afričkim i azijskim tržištima, ove kompanije imaju tretman amoralnih trgovaca smrću?

Gandi u tenku

Ključno pitanje je da li su samo zapadne puške, municija i tenkovi doprinos boljem, pravednijem svijetu i spasavanju planete, ili su i kineski, ruski, brazilski, proizvođači oružja podjednako društveno odgovorni i posvećeni očuvanja digniteta, slobode i poboljšanju kvaliteta života svakog čovjeka?

Većina ovih pitanja ostaće bez odgovora, a ultimativnu pobjedu proizvođači oružja će ostvariti ukoliko njihovi lobisti, bankari i investitori uspiju ubijediti Evropsku komisiju da im zvanično prizna status „zelenih“ i društveno odgovornih kompanija.

Kao uzor, lobisti proizvođača oružja imaju odluke Evropske komisije koja je nakon dugotrajne političke trgovine, nuklearnu energiju i prirodni gas svrstala u „zelene“ izvore energije.

Kako trenutno ne postoji ni precizna definicija ESG kompanija, niti se zna ko može i pod kojim uslovima da dodjeljuje status društveno odgovorne kompanije, službeno priznanje EU da su proizvođači oružja primjer društveno odgovornih kompanija, bilo bi prihvaćeno širom svijeta. To bi otvorilo vrata prilivu novih stotina milijardi dolara, a njihove direktore svrstalo bi u rang Gandija, Bude i Majke Tereze.

Dražen Simić

Biznis & finansije, broj 199/200, jul/avgust 2022.