Kineski, indijski, brazilski, angolski investitori krenuli su u veliki šoping, kupujući auto industriju, banke, osiguravajuće kuće, medije, nekretnine, rudnike, poljoprivredno zemljište od Evrope, SAD pa do Australije. Dok je kupovina prirodnih resursa igra na duge staze koja će se gotovo sigurno isplatiti, ulaganje u nekretnine i uslužne djelatnsti je mač sa dvije oštrice. Ko ne vjeruje neka pita Japance.
Podjela na bogati sjever i siromašni jug postaje relativna, jer niti su svi na sjeveru bogati niti su svi na jugu siromašni. Kolonijalne sile protekla tri vijeka obilato su iskorištavale prirodne i sve ostale resurse svojih afričkih i azijskih kolonija, da bi nakon njihove formalne nezavisnosti za bagatelu kupovali ono što su nekada bez naknade iskorištavali.
Evropljani, ošamućeni finansijskom krizom, očajnički su trebali svježi kapital, prvenstveno za sanaciju banaka kao i kupce za privatizaciju državnih kompanija. Tako da su bili i više nego zadovoljni kada su se pojavili kupci iz bivših kolonija. A drugih zainteresovanih ionako nije ni bilo.
Investitori iz Angole, nekadašnja portugalske kolonije, posljednjih godina naveliko su investirali u portugalske banke, telekome, medije, kupujući budzašto sve što im je bilo zanimljivo. Iako je finansijska kriza bacila portugalsku ekonomiju na koljena sa drastičnim padom životnog standarda, u prodavnicama luksuzne robe u centru Lisabona, poput Cartiera, Rolls-Royce, biznis je cvjetao, zahvaljujući novoj klijenteli. Novopečena angolska elita, predvođena milijarderkom Isabelom Santos, najbogatijom ženom Afrike i kćerkom vječitog angolskog predsjednika, pohrlila je da demonstrira da sada oni imaju pare.
Iako na prvi pogled djeluje paradoksalno, Kina, Indija, Brazil, Angola, su istovremeno i glavno odredište zapadnih investitora, koji su u protekle dvije decenije uložili stotine milijardi dolara kako bi proizvodnju sa zapada preselili na globalni jug.
Trgovina je dobra, ali vlasništvo je bolje
Kineski investitori istovremeno špartaju planetom mjerkajući prije svega potencijalne prirodne resurse, naftu, rude i poljoprivredno zemljište, ali su posljednjih nekoliko godina intenzivno počeli i sa ulaganjem u uslužni sektor, od hotelskih lanaca pa do holivudskih studija. Kina, kao globalna fabrika koja snabdijeva svijet, da bi održala tempo dugoročno mora obezbijediti za svoju industriju energiju i rude, te hranu za stanovništvo.
Trgovina je dobra ali vlasništvo je puno bolje zaključili su Kinezi, svjesni da se situacija može preko noći promijeniti, bilo da je riječ o ekonomskim ili političkim razlozima, u zemljama trenutnim snabdjevačima. Samo u prošloj godini procjena je da su kineska ulaganja u inostranstvu iznosila oko 175 milijardi dolara, što je za 46 posto više nego u 2015. godini i duplo više nego u 2012. godini. U prosjeku trećina kineskih akvizicija u prošloj godini odnosila se na američke kompanije.
Među najvećim kineskim investicijama u prošloj godini bila je kupovina američke hotelske grupacije Strategic Hotels & Resorts, za koju je kupac, jedna od najvećih kineskih osiguravajućih kuća, Anbang Insurance Group, platila 6,5 milijardi dolara. Najbogatiji Kinez, Wang Jianlin, najavio je u Davosu da je rezervisao pet do deset milijardi dolara za nove investicije u SAD i Evropi, prije svega u oblasti industrije zabave i sporta.
Sigurno je da će za početak najviše zabave imati sretni prodavci, brojeći milijarde dobijene prodajom njihovih kompanija kineskim investitorima.
Ove akvizicije, s druge strane, pokazuju da osim strateškog obezbjeđenja sirovina i energenata, brojni kineski investitori žele i kontinuirani priliv keša koji donose kompanije u uslužnom sektoru.
Pašnjaci ključni za nacionalnu bezbjednost
Ne ide baš sve uvijek glatko, jer iako su zapadne vlade prve u davanju lekcija ostatku svijeta kako politika ne treba da se miješa u ekonomiju, pogotovu kada je riječ o stranim investitorima, druga pravila važe kada se radi o njihovom dvorištu. Obilato se koristi odredba o „nacionalnoj bezbjednosti“, kako bi se pojedine akvizicije blokirale i spriječio prelazak vlasništva u kineske ruke.
Kineska kupovina američkih medijskih kuća, prije svega filmskih studija, gleda se sumnjičavo u Kongresu SAD, zbog mogućeg kineskog propagandnog uticaja.
Dogovoreno preuzimanje lanca hotela, iako načelno nema veze sa nacionalnom bezbjednošću SAD, privremeno je bilo zaustavljeno dok iz paketa nije izbačen hotel u San Dijegu, koji se nalazi isuviše blizu američke komorničke baze.
Slična je situacija i u Australiji, gdje se sa podozrivošću gleda na kineske kupovine poljoprivrednog zemljišta. Iako je zemljište privatno, australijska vlada uporno blokira prodaju pravdajući to „nacionalnim interesima“, jer samo ova jedna transakcija vrijedna 288 miliona dolara uključuje oko 2,5 posto od ukupno obradivog zemljišta u Australiji.
Potrošačka groznica, barem kada je riječ o Kinezima, mogla bi splasnuti, zbog novih ograničenja kineske vlade koja se odnose na kontrolu kapitala i njegovo iznošenje iz zemlje. Činjenica je da su brojni kineski milioneri akvizicije u inostranstvu koristili kao pokriće za iznošenje kapitala iz zemlje i sklanjanje na sigurno.
Indijska invazija na nekretnine
Indijski investitori, takođe su posljednjih godina značajno povećali svoje akvizicije u inostranstvu, iako prilično zaostaju za Kinezima. Procjena OECD je da su indijske kompanije samo između 2006. i 2012. uložile u inostranstvu oko 103 milijarde dolara, od kupovine australijskih rudnika uglja, pa do gotovo pet miliona hektara obradivog zemljišta, prvenstveno u Africi. Naravno, tu su i ulaganja u uslužne djelatnosti širom svijeta, poput hotela ali i nekretnina u Londonu i Njujorku. Indijski investitori planiraju samo u Londonu ulaganja u nekretnine od nekih pet milijardi dolara, pri čemu su već na trećem mjestu po visini ukupnih ulaganja u Veliku Britaniju. U Njujorku su samo od aprila 2013. do marta 2014. godine na kupovinu nekretnina potrošili 5,8 milijardi dolara.
Indijac Lakšmi Mittal već je vlasnik najvećeg svjetskog proizvođača čelika ArcelorMittal, čija je poslovna sudbina neizvjesna u eri kineske hiperprodukcije jeftinog čelika. U međuvremenu Mittal, može na miru da razmišlja o budućim poslovnim potezima u svom skromnom londonskom kućerku sa 30 do 40 sobičaka, za koji je uredno iskeširao nešto više od 120 miliona dolara.
Japanski harakiri i pouke
Dok je kupovina prirodnih resursa, rudnika, energenata i poljoprivrednog zemljišta igra na duge staze koja će se gotovo sigurno isplatiti, ulaganje u nekretnine, holivudske studije i hotele je mač sa dvije oštrice. Ko ne vjeruje neka pita Japance. Kada je osamdesetih godina prošlog vijeka japanska ekonomija bila na vrhuncu a globalna mantra „da će Japanci vladati svijetom“, japanske kompanije i investitori takođe su masovno ulagali u američke nekretnine, hotele, holivudske studije, kojima je cijena usljed povećane potražnje vrtoglavo narasla. Ali Japanci su morali da udome viškove para, pa šta košta da košta.
Par godina kasnije, kriza je zakucala na vrata Japana i japanske banke i kompanije očajnički su trebale keš, te su odlučili da prodaju svoju nedavno stečenu imovinu. Dočekalo ih je neprijatno iznenađenje – kada su krenuli da prodaju, cijene su bile 50 do 75 posto niže od cijena po kojima su oni kupovali. U pojedinim slučajevima sve je ličilo na lošu komediju, američki vlasnici koji su Japancima prodali kompaniju za četiri milijarde dolara, par godina kasnije velikodušno su im ponudili da ih kupe nazad, ali za jednu milijardu. I Japanci su prodavali, usput knjižeći gubitke.
Slična priča bi se mogla ponoviti, samo ovoga puta sa Kinezima i Indijcima u glavnim ulogama, kada je riječ o ulaganjima u nekretnine i uslužne djelatnosti. Ali svaka škola se plaća, a nekadašnji kolonijalni gospodari su još uvijek svjetski prvaci u igri, „prodaj skupo strancima, i kupi jeftino kad im zatrebaju pare“.
Dražen Simić, BiF
