Živimo u mjehuru lažne udobnosti i poricanja. Mi iz bogatih zemalja smo počeli da vjerujemo da smo prevazišli materijalni svijet. Bogatstvo koje smo nakupili – često na štetu drugih – štitilo nas je od stvarnosti. Živeći iza ekrana, prolazeći između kapsula – naših domova, automobila, kancelarija i tržnih centara – ubijedili smo sebe da su se nepredviđene situacije povukle, da smo došli do tačke kojoj teže sve civilizacije: izolacije od prirodnih opasnosti.
Sada se membrana raspala i ostali smi goli i ogorčeni jer je biologija za koju smo mislili da je prognana unijela oluju u naše živote. Iskušenje će, kada ova pandemija prođe, biti da se pronađe novi mjehur. Ne možemo priuštiti da mu podlegnemo. Od sada bi trebalo da svoj um izlažemo bolnoj stvarnosti koju smo predugo negirali.
Planeta ima više oboljenja, i u poređenju sa nekima od njih, ovaj koronavirus djeluje lak za liječenje. Ona što me najviše opsjeda posljednjih godina je pitanje kako ćemo se hraniti. Dovoljno su ružne bitke za toalet papir: nadam se da nikada nećemo morati da budemo svjedoci bitki za hranu. Međutim, sve je teže vidjeti kako ćemo ih izbjeći.
Nagomilava se sve više dokaza koji pokazuju da će klimatske promjene vjerovatno uticati na naše snabdijevanje hranom. Poljoprivreda je u nekim djelovima svijeta već pogođena sušom, poplavama, požarima i skakavcima (čija je ponovna najezda posljednjih nedjelja posljedica anomalija tropskih ciklona). Kada takve opasnosti nazivamo “biblijskim”, mislimo na to da su u pitanju stvari koje su se davno dogodile ljudima čije živote teško možemo zamisliti. Sada se, sa sve većom učestalošću, one događaju nama.
U knjizi koja će uskoro biti objavljena, “Our Final Warning”, Mark Linas objašnjava šta će se vjerovatno desiti sa našim snabdijevanjem hranom sa svakim dodatnim stepenom globalnog zagrijavanja. On kaže da ekstremna opasnost nastupa negdje između 3 i 4°C iznad predindustrijskog nivoa. U tom momentu, niz međusobno isprepletenih uticaja prijeti katastrofalnim posljedicama po proizvodnje hrane. Spoljne temperature postaju previsoke da bi ih ljudi mogli podnijeti, što onemogućava održivu poljopivredu širom Afrike i južne Azije. Stoka umire od toplotnog stresa. Temperature počinju da premašuju smrtonosne pragove za usjeve biljaka širom svijeta, a glavni regioni za proizvodnju hrane pretvaraju se u takozvane “zdjele prašine”. Istovremena propast žetve na globalnom nivou – nešto što se nikada nije dogodilo u modernom svijetu – postaje vrlo vjerovatna.
U kombinaciji sa porastom broja stanovnika i gubitkom vode za navodnjavanje, zemlje i oprašivača, to bi moglo gurnuti svijet u strukturalnu glad. Čak i danas, kada na ukupnom nivou svijet ima višak hrane, stotine miliona ljudi je neuhranjeno zbog nejednake raspodjele bogatstva i moći. Usljed deficita hrane, milijarde bi mogle gladovati. Na globalnom nivou će, kao i uvijek, doći do nagomilavanja zaliha, jer moćni ljudi grabe hranu iz usta sirotinje. Međutim, čak i ako svaka zemlja održi svoja obećanja iz Pariskog sporazuma, što trenutno djeluje malo vjerovatno, globalno zagrijavanje će dostići između 3 i 4°C.
Zahvaljujući našoj iluziji sigurnosti, ne radimo gotovo ništa da bismo predvidjeli ovu katastrofu, a kamoli da bismo je spriječili. Izgleda da ovo egzistencijalno pitanje jedva prodire u našu svijest. Svaki sektor proizvodnje hrane tvrdi da je njegova trenutna praksa održiva i da nema potrebe da se mijenja. Kada to osporim, nailazim na salve ljutnje, napada i prijetnji kakve nisam doživio otkad sam se suprotstavio ratu u Iraku. Svete krave i jagnjad su svuda, a razmišljanje potrebno za razvoj novih prehrambenih sistema koji su nam potrebni, poput hrane proizvedene u laboratoriji, skoro da i nema.
Međutim, ovo je samo jedna od kriza koje predstoje. Otpornost na antibiotike je, potencijalno, smrtonosna, kao i bilo koja nova bolest. Jedan od uzroka je zapanjujuće rasipništvo prilikom upotrebe ovih dragocjenih ljekova na mnogim farmama stoke. Kada se ogroman broj domaćih životinja nalazi zajedno, antibiotici se primjenjuju preventivno kako bi se spriječilo, u suprotnom neizbježno, izbijanje bolesti. U nekim djelovima svijeta, oni se koriste i za podsticanje rasta. Niske doze se rutinski dodaju u hranu: strategija koja bi teško mogla biti bolje osmišljena za postizanje otpornosti na antibiotike.
U SAD, gdje 27 miliona ljudi nema zdravstveno osiguranje, neki se liječe veterinarskim antibioticima, uključujući one koji se bez recepta prodaju za liječenje ribica. Farmaceutske kompanije ne ulažu dovoljno u potragu za novim ljekovima. Ako antibiotici prestanu da budu djelotvorni, hirurgija postaje gotovo nemoguća. Rađanje djece ponovo postaje smrtna opasnost. Hemoterapija se više ne može sigurno sprovoditi. Zarazne bolesti koje smo lagano zaboravili, postaju smrtonosna prijetnja. Trebalo bi da razgovaramo o tom pitanju jednako često kao što razgovaramo o fudbalu. Međutim, ono se jedva i registruje.
Naše višestruke krize, od kojih su ovo samo dvije, imaju zajednički korijen. Jedan od primjera tog problema vidi se u odgovoru organizatora Bath Half maratona, masovnog događaja koji se održao 15. marta, mnogim ljudima koji su ih molili da ga otkažu.
“Sada je prekasno za otkazivanje ili odgađanje događaja. Prostor je izgrađen, infrastruktura je postavljena, lokacija i naši izvođači su spremni”. Drugim riječima, procijenjeno je da su nepovratni troškovi događaja nadmašili bilo kakve buduće posljedice – potencijalni prenos bolesti i moguću smrt – koje bi mogao uzrokovati.
Vrijeme koje je Međunarodnom olimpijskom komitetu trebalo da odgodi Igre moglo bi biti odraz sličnih procjena – ali su na kraju makar donijeli takvu odluku. Nepovratni troškovi u industriji fosilnih goriva, poljoprivredi, bankarstvu, privatnoj zdravstvenoj zaštiti i drugim sektorima, sprečavaju brze transformacije koje su nam potrebne. Novac postaje važniji od života.
Postoje dva su načina na koje bi se situacija mogla odvijati. Mogli bismo, kao što čine neki ljudi, još više poricati stvarnost. Neki od onih koji su odbacili druge prijetnje, poput klimatskog kolapsa, takođe nastoje da potcijene prijetnju koju predstavlja kovid-19. Među njima je brazilski predsjednik Žair Bolsonaro, koji tvrdi da ovaj virus nije ništa više od “malog gripa”. Mediji i opozicioni političari koji su pozivali na mjere izolacije su, očigledno, dio zavjere protiv njega.
Ili bi ovo mogao biti trenutak kada ponovo počinjemo da vidimo sebe kao bića kojima upravljaju biologija i fizika, i koja su zavisna od planete na kojoj je moguće živjeti. Nikad više ne bi trebalo da slušamo one koji lažu i koji poriču. Nikad više ne bi trebalo da dopustimo da utješna laž nadjača bolnu istinu. Više ne možemo sebi priuštiti dominaciju onih koji novac stavljaju ispred života. Ovaj koronavirus nas podsjeća da pripadamo materijalnom svijetu.
Džordž Monbio, “Gardijan”, Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Izvor: Vijesti online
