Kada je Musa al-Garbi prvi put stigao u Njujork 2016. godine, najviše ga je šokiralo postojanje funkcionalnog „rasnog kastinskog sistema“ prema kojem „potrošne sluge… čiste vaš dom, čuvaju vašu djecu, šetaju vaše pse, dostavljaju vam gotove obroke“.
Te „potrošne sluge“ koje bi radile za „siću“, uglavnom su bili crnci ili Hispanoamerikanci, dok bi njihovi poslodavci bili gotovo isključivo bijelci. Niko to nije komentirao; to se smatralo „normalnim načinom funkcioniranja društva“.
Al-Garbi nije opisivao ekstremno bogate dijelove Menhetna ili Skarsdejla gdje milijarderi vole da se druže. Bio je brucoš na Univerzitetu Kolumbija. Oni koji su profitirali od „rasnog kastinskog sistema“ bili su mahom drugi studenti, mnogi od njih otvoreni zagovornici društvene pravde, ali uglavnom ravnodušni prema interesima onih pri dnu društvene hijerarhije, na čijem je radu počivao njihov život.
Četiri godine kasnije, mnogi od tih studenata pridružili su se protestima pokreta Black Lives Matter. Al-Garbi ih je posmatrao kako protestuju na Brodveju u finom njujorškom kvartu, nesvjesni „bosonogih beskućnih crnaca“ oko njih. Demonstranti su „zauzimali klupe na kojima su spavali beskućnici“, insistirajući na tome da su „životi crnaca važni“, ali očigledno ne i „životi crnaca pred njihovim očima“.
Taj uporni raskorak između deklariranih uvjerenja liberalnih studenata koji se zalažu za društvenu pravdu, i njihovog ponašanja koje je otkrivao ravnodušnost prema materijalnoj nepravdi oko njih, naveo je Al-Garbija da napiše knjigu kako bi pokušao to da razjasni. Knjiga „Nikada nismo bili probuđeni“ (We Have Never Been Woke) upravo je objavljena u Americi, a uskoro će biti dostupna i u Britaniji. Ako želite da razumijete šta se dogodilo na nedavnim američkim izborima, ova knjiga je jedna od korisnijih početnih tačaka. Jer, priča o izborima može da se posmatra kao podjela između onih koji, kao Al-Garbi, vide ovaj raskorak, i onih koji to ne mogu ili ne žele da vide.
Ako aktivisti sa Kolumbije ignoriraju opipljivu nepravdu oko sebe, zašto su onda usvojili jezik društvene pravde? Drugim riječima, koja je uloga tog jezika u svijetu u kojem se prava nepravda i nejednakost ignoriraju? To su pitanja koja su kopkala Al-Garbija kao studenta i koja su u osnovi njegove knjige.
Njegov odgovor je da se jezik društvene pravde – biti „probuđen“ ili woke – uopće ne odnosi na društvenu pravdu, već služi kao ideološki ljepak koji povezuje pripadnike elite koji žele da uživaju u svojim privilegijama, ali ne žele da vide sebe kao dio elite.
„Probuđenost“ nije naročito koristan termin, češće se upotrebljava u podrugljivom nego u analitičkom smislu. Al-Garbi to prepoznaje, odbacujući ga kao uvredu, odbijajući čak i da ga definira. Njemu je važno kako se taj koncept koristi u praksi, i među pristalicama i među kritičarima.
Ključ za razumijevanje probuđenosti, tvrdi Al-Garbi, su borbe „simboličkih kapitalista“ – „profesionalaca koji trguju simbolima i retorikom, slikama i narativima, podacima i analizom, idejama i apstrakcijama“. Drugim riječima, pisaca i akademika, umjetnika i advokata, kustosa u muzejima i stručnjaka u tehnološkom sektoru. To je društveni sloj koji pokušava da se učvrsti unutar elite, istiskujući druge koji su već tamo, koristeći jezik društvene pravde kako bi stekao status i akumulirao „kulturni kapital“. Borba pripadnika ovog sloja unutar elite prikazana je kao borba protiv elite u ime siromašnih i obespravljenih.
Al-Garbi tvrdi da to nije prosto cinizam ili licemjerje. Simbolički kapitalisti izgradili su mitove o svojim društvenim ulogama koji im omogućuju da zaista vjeruju u pravednost i jednakost, dok zapravo učvršćuju nejednakost i nepravdu. Mnoge društvene institucije i moćnici prihvaćaju te mitove. Jezik društvene pravde je tako pomogao da se „legitimiziraju i prikriju nejednakosti“, omogućujući dijelovima elite da „ojačaju svoj elitni status… često na štetu onih koji su zaista ranjivi, marginalizirani i ugroženi“.
Mnogi aspekti ovog argumenta već su ranije bili iskazani, na primjer u tekstovima kulturne teoretičarke Ketrin Liu i filozofa Olufemija Taiva. Liu tvrdi da profesionalno-menadžerska klasa „grabi vrline“ kako bi povećala samopoštovanje i opravdala „svoj nepoljuljani osjećaj superiornosti u odnosu na radničku klasu“. U knjizi „Hvatanje elite“ (Elite Capture) Taivo također smatra, iako iz drugačije perspektive, da je elita prisvojila politiku radikalizma kako bi služila sopstvenim ciljevima.
Ove studije su važne za razumijevanje apsurda suvremene politike. Objašnjavaju, na primjer, zašto je Demokratska stranka u SAD (kao i mnoge socijaldemokratske stranke u Europi) sve više klub za bogate i obrazovane, dok su je mnogi birači radničke klase napustili. Pojašnjavaju, također, opsesiju naše kulture detaljima simboličke reprezentacije i kontrolom jezika, dok se zanemaruju stvarne materijalne nejednakosti.
Međutim, ovi argumenti također postavljaju zamke za neoprezne. Baš kao što su se borci za društvenu pravdu odrekli borbe za materijalni napredak u korist kulturnog osnaživanja, tako su i mnogi njihovi kritičari došli do toga da vide novu „kulturnu elitu“ kao glavni problem, ignorirajući stvarne materijalne korijene moći u našem društvu.
Također postoji opasnost da izgubimo iz vida historijske promjene koje su otvorile put degradaciji današnjeg društvenog aktivizma. Al-Garbi tvrdi da je suvremeno izlivanje „probuđene“ politike samo najnovije u seriji „buđenja“, počevši od podrške studenata Komunističkoj partiji i drugim radikalnim organizacijama 1930-ih godina.
Međutim, time se propušta realnost promjena. Komunistička partija u SAD, na primjer, bila je oportunistička organizacija sa često lošim politikama, vezana za brutalni režim u Moskvi. Ali, u Americi 1930-ih godina, bila je važna za borbu protiv rasizma i za prava radnika, i zajedno sa drugim radikalima, socijalistima, sindikalistima i crnim aktivistima, pomogla je u postavljanju temelja Pokreta za građanska prava poslije rata.
Posebno na američkom jugu koji je još uvijek bio pod utjecajem Džim Krou sistema segregacije, Pokret je organizirao siromašne poljoprivrednike i radnike u fabrikama, beskućnike i nezaposlene. Oni nisu izigravali aktiviste kao demonstranti na Brodveju. Bili su zaista na meti lokalnih bandi i policijskog nasilja. Neki su izgubili živote; mnogi su završili u zatvoru. Ali, pokazali su mogućnosti međurasne klasne solidarnosti.
Upravo je razbijanje tih pokreta solidarnosti omogućilo degradaciju borbe za socijalnu pravdu i napuštanje interesa radničke klase. Razumijevanje toga je jednako važno kao i razumijevanje uloge „simboličkih kapitalista“, posebno ako želimo da obnovimo pokrete društvenih promjena.
KENAN MALIK
The Guardian, 10.11.2024.
Prevela Luna Đorđević
Peščanik.net, 03.12.2024.
