Neplaćeni prekovremeni rad, nemogućnost naplate potraživanja i zastrašivanje radnika koji su uključeni u sindikalne aktivnosti neki su od problema u oblasti radničkih prava u Crnoj Gori, navodi se u izvještaju američkog Stejt Departmenta.
U Izvještaju o stanju ljudskih prava za prošlu godinu u dijelu o radničkim pravima u Crnoj Gori navodi se da su mnogi radnici, posebno žene zaposlene u komercijalnim, ugostiteljskim i uslužnim djelatnostima, radile neplaćeno prekovremeno.
“Poslodavci su zaposlene ponekad prisiljavali da rade za vjerske praznike bez dodatne naknade ili da se odreknu svojih prava na sedmični i godišnji odmor. Poslodavci ponekad nijesu plaćali minimalnu platu, druge naknade zaposlenima ili obavezne doprinose penzionim fondovima”, navodi se u izvještaju.
Zaposleni često, kako se dodaje, nijesu prijavljivali takva kršenja zbog straha od posljedica.
Prema podacima Zavoda za statistiku, nacionalna minimalna zarada od 193 eura, bila je malo iznad apsolutne linije siromaštva.
“Značajni dio radne snage, posebno u ruralnim područjima i neformalnom sektoru, zarađivao je manje od minimalne plate. Zakon ograničava prekovremeni rad na deset sati sedmično, ali sezonski radnici često rade mnogo duže”, navodi se u izvještaju.
Administrativne i sudske procedure bile su, kako su saopštili, predmet dugih odlaganja i žalbi, koje su ponekad trajale godinama. To je dovelo do povećanja broja osoba koje traže regres putem alternativnog rješavanja sporova.
“Većina sporova koje je razmatrala Agencija za mirno rješavanje radnih sporova uključivala je optužbe protiv Vladinih institucija koje krše zakone o prekovremenom i noćnom radu, praznicima, doprinosima za socijalno osiguranje i drugim administrativnim propisima”, rekli su iz Stejt Departmenta.
Vlada je, kako se navodi, utvrdila standarde zdravlja i sigurnosti na radu koji su bili važeći i prikladni za glavne industrije. Propisi zahtijevaju od poslodavaca i supervizora da obezbijede i primijene upotrebu bezbjednosne opreme, da analiziraju procjene rizika i prijave sve smrtne slučajeve na radnom mjestu ili ozbiljne povrede u roku od 24 sata.
“Inspekcija rada je odgovorna za sprovođenje zakona o zaradama, radnoj satnici, zdravlju i sigurnosti na radu. Broj inspektora rada bio je dovoljan da bi se postigla usklađenost u formalnoj ekonomiji. Resursi, napori za sanaciju i istrage nijesu bili adekvatni za uspješnu identifikaciju, sprovođenje ili sprječavanje kršenja u neformalnoj ekonomiji”, navodi se u izvještaju.
Iz Stejt Departmenta su precizirali da su kazne za kršenje pravila o platama i radnim satima bile manje i nedovoljne za odvraćanje od kršenja. Kazne za kršenje standarda o zdravlju i sigurnosti na radu su generalno bile dovoljne za odvraćanje u formalnom sektoru.
“Inspektori rada imaju zakonska ovlašćenja da zatvore ustanovu dok ne ispravi kršenja ili kazne vlasnike koji nastave sa kršenjem”, dodaje se u saopštenju.
Najveći rizik od povreda, kako su kazali, predstavlja zapošljavanje u građevinarstvu, energetici, drvopreradi, transportu i teškoj industriji. Najčešći razlozi koji se navode za nesigurne uslove rada su blage kazne za kršenje sigurnosnih pravila, neupotreba sigurnosne opreme, nedostatak informacija o radu i obuke, neadekvatna medicinska zaštita za radnike i stara ili neadekvatno održavana oprema.
“Zakon predviđa prava radnika, uključujući pripadnike oružanih snaga, da formiraju i pridruže se nezavisnim sindikatima, kolektivno pregovaraju i vode zakonske štrajkove, pri čemu Vlada generalno sprovodi zakon”, rekli su iz Stejt Departmenta.
Kazne za prekršaje su, kako smatraju, bile dovoljne da bi se spriječila većina kršenja.
“Iako je Vlada generalno poštovala slobodu udruživanja, poslodavci su često zastrašivali radnike uključene u sindikalnu aktivnost. Radnici su iskoristili svoje pravo da se pridruže sindikatima i da se uključe u kolektivno pregovaranje, iako ne uvijek bez uplitanja poslodavca. Iako je zakonom dozvoljeno, kolektivno pregovaranje je ostalo rijetko”, dodaje se u izvještaju.
Vlada je, kako su rekli, nastavila da bude stranka kolektivnih pregovora na nacionalnom nivou.
“Poslodavci mogu jednostrano uspostaviti minimalne uslove za usluge ako pregovori sa sindikatima ne dovedu do sporazuma. Rukovodstvo i lokalne vlasti često su blokirali pokušaje organizovanja štrajkova tako što su ih proglasili nelegalnim, navodeći nedostatak zakonski propisanog obaveštenja, koje se kreće od dva do deset dana, zavisno od okolnosti”, saopštili su iz Stejt Departmenta.
Zaposleni u privatnom i javnom sektoru su, kako se dodaje, izvještavali da su poslodavci prijetili ili na neki drugi način zastrašivali radnike koji su se bavili sindikalnim organizovanjem ili drugim pravnim aktivnostima. U nekim slučajevima, privatni poslodavci su smanjivali plate radnika ili ih otpuštali zbog svojih sindikalnih aktivnosti.
“Radnici u privatizovanim ili bankrotiranim preduzećima imali su neizmirena potraživanja za povrat novca i otpremnine. U nekim slučajevima radnici nijesu bili u mogućnosti da naplate svoja potraživanja, uprkos važećim sudskim odlukama”, objasnili su u izvještaju.
Nekoliko lokalnih samouprava mjesecima, kako se dodaje, nije plaćalo svoje osoblje.
“Neisplaćene zarade, zatvaranje fabrika i rastuće siromaštvo doveli su do velikih štrajkova. Sindikati su tvrdili da radnici uglavnom nijesu svjesni svojih prava i da se plaše posljedica ako pokrenu žalbu”, zaključuje se u izvještaju.
