Jedina planeta na kojoj ljudi mogu da opstanu je ova sa kojom su se razvijali u cjelokupnom lancu života na Zemlji. Svi drugi futuristički scenariji o uspješnom naseljavanju čovječanstva negdje daleko u svemiru su puka fantazija ili prodavanje kosmičke magle radi privlačenja zemaljskih, nedovoljno upućenih investitora, tvrde naučnici. Evo i zašto.
Zamislimo da su ljudi uništili sve što su mogli na Zemlji, pretvorivši je u neplodnu, zatrovanu i negostoljubivu pustinju. Izlaz iz tog pakla je bjekstvo ka nekom novom svijetu, naseljavanje planete koja je nalik našoj, ali je još netaknuta. Čovječanstvo u tom drugom domu ima priliku da krene od početka. Nagovještaji o tome kako će kosmičke izbjeglice izgraditi bolju civilizaciju u potpuno nepoznatom okruženju se donekle razlikuju, ali svi su zasnovani na uvjerenju da je kosmos pun Zemljinih blizanaca.
Generacije djece su decenijama odrastale uz ovakve zavodljive priče. Većina filmova u kojima odvažni, tehnički i naučno potkovani međugalaktički istraživači pronalaze nevjerovatne, a nenastanjene svjetove je među onima sa najvećim zaradama. Ovaj futuristički san prodaje nam se kao realna, naučno utemeljena mogućnost, pri čemu ga trenutno najviše forsiraju milijarderi koji obećavaju da će preseliti čovječanstvo na Mars takoreći sjutra.
Imajući u vidu današnji tehnološki napredak, primamljivo je vjerovati da se približavamo dobu međuplanetarne kolonizacije. Ipak, da li zaista možemo da se izvučemo tako što ćemo bjekstvom na neku djevičansku planetu ostaviti iza sebe sve svoje probleme i gluposti koje smo počinili? Astronomi, fizičari, geolozi, biolozi i naučnici iz drugih struka važnih za ovu problematiku, jednoglasno tvrde da su takve priče puka fantazija. U posljednje vrijeme one služe i kao mamipara za investitore na berzi, pozivajući se na „čvrste naučne dokaze“.
Međutim, svim tim pričama nedostaju upravo vjerodostojne činjenice šta neku drugu planetu čini pogodnom za naš život. Način na koji to opisuju holivudski scenaristi i tehnološki tajkuni nema bilo kakvih dodirnih tačaka sa onim što naučnici smatraju neophodnim za preživljavanje.
Iz lošeg u gore
Trenutno, najčešća meta kolonizacije u bliskoj budućnosti je naš „komšija“, planeta Mars. Ona je velika kao pola Zemlje i prima oko 40% toplote koju dobijamo od Sunca. Tačno je da iz perspektive astronoma, Mars predstavlja Zemljinog „jednojajčanog blizanca“. Ali kakvi su naši stvarni izgledi za dugoročan boravak na toj planeti?
Današnji Mars je hladan i suv svijet, sa vrlo tankom atmosferom i pješčanim olujama koje mogu trajati sedmicama. Njegov prosječni atmosferski pritisak čini manje od 1% onoga na Zemlji, što znači da je u takvim uslovima nemoguće preživjeti bez specijalne odjeće i opreme. Pored toga, vazduh se uglavnom sastoji od ugljen-dioksida, a temperatura na površini se kreće od podnošljivih 30ºC ljeti, do nepodnošljivih -140ºC zimi. Ovako ekstremne promjene temperature su posljedica tanke atmosfere na Marsu.
Uprkos tome, postoji mnoštvo prijedloga za preoblikovanje našeg „suseda“ u svijet koji je dugoročno pogodan za ljude. Mars je dalje od Sunca nego Zemlja, pa bi bilo potrebno znatno više gasova sa efektom staklene bašte da se postigne temperatura slična onoj na Zemlji. Zgušnjavanje atmosfere ispuštanjem ugljen-dioksida na površinu Marsa predstavlja najpopularnije „rješenje“ za taj problem.
Međutim, svaka predložena metoda oslobađanja ugljen-dioksida uskladištenog na Marsu, zahtijeva daleko napredniju tehnologiju i resurse od onih kojima sada raspolažemo. Štaviše, nedavna studija koju je objavila NASA pokazuje da na Marsu nema ugljen-dioksida ni onoliko koliko je potrebno da ovu planetu dovoljno zagrije zimi. Pod optimističkom pretpostavkom da negdje pronađemo i „nahvatamo“ nedostajući ugljen-dioksid i tako „zagrijemo“ Mars, i dalje bismo bili prepušteni atmosferi u kojoj bismo se bez ikakve dileme ugušili.
No, vatreni sljedbenici svemirske kolonizacije ne odustaju i nude drugo rješenje. Po tom scenariju, bivši Zemljani bi na površini Marsa trebalo da izgrade staništa u kojima bi uslovi bili pogodni za opstanak ljudi. U ovom slučaju je zanemarena sitnica da bi svaki prodor spoljnog vazduha u takve građevine predstavljao smrtonosnu prijetnju, pa bi stanari morali neprekidno da budu u pripravnosti i zbog najmanjih oštećenja na svojim „marsovskim“ kućama.
Kad se podvuče crta, ispada da bismo morali da uložimo trenutno nepostojeća sredstva u razvoj danas nepostojećih tehnologija samo zato da bismo se takoreći sjutra najvjerovatnije ugušili na susjednoj „Crvenoj planeti“.
