Najavljeni sastanak američkog predsjednika Trumpa i sjevernokorejskog vođe Kim Jong Una uliva nadu u smanjenje tenzija u korejskoj krizi. Koja su to najvažnija pitanja pred susret Trampa i Kima?
Koliko bi bio značajan sastanak Donalda Trumpa i Kim Jong Una?
Posljednji sastanak najviše rangiranih predstavnika američke vlade i Sjeverne Koreje datira skoro dvije decenije unazad. Godine 2000. se tadašnja američka ministarka inostranih poslova Madeleine Albright u Pjongjangu sastala sa Kim Jong Ilom, bivšim predsjednikom Sjeverne Koreje i ocem Kim Jong Una.
Američki predsjednici su nekoliko puta, nakon isteka njihovih mandata, boravili u posjeti Sjevernoj Koreji s ciljem posredovanja u sukobima. Jimmy Carter je 1994. godine uspio da izbjegne prijeteću eskalaciju sukoba. On je i 2010. pomogao u oslobađanju pritvorenog američkog državljanina. Bill Clinton je takođe 2009. bio u sličnoj misiji u Sjevernoj Koreji: On je tada uspio izdejstvovati oslobađanje iz zatvora dvije pritvorene američke novinarke, koje je sa sobom poveo kući u SAD. Tokom tog putovanja Clinton se direktno susreo sa Kim Jong Ilom, a slike njih dvojice, koji su stojeći jedan pokraj drugoga pozirali fotografima, obišle su svijet.
Predsjednik Južne Koreje Moon Jae je planirani sastanak sa Kim Jong Unom i Donaldom Trumpom opisao kao “istorijski iskorak”. To bi moglo dati odlučujući podstrek da se Korejski poluotok potpuno oslobodi nuklearnog oružja. Za Donalda Trumpa, mnogo toga je na kocki: Napredak u konfliktu, koji se zaglavio i ne pomjera s mrtve tačke, bio bi njegov najveći spoljnopolitički uspjeh do sada. Ne bi trebao biti potcijenjen ni prestižni uspjeh Kim Jong Una: Samo njemu, u velikoj mjeri izolovanom nuklearnom provokatoru, pošlo bi za rukom da bude prvi sjevernokorejski lider koji se sastao sa američkim predsjednikom!
Šta se desilo prije iznenađujuće najave ovog samita na vrhu?
Proteklu godinu obilježio je verbalni rat između Trumpa i Kima, praćen nizom vojnih provokacija. U svom novogodišnjem obraćanju je sjevernokorejski vlastodržac s jedne strane obznanio da njegova zemlja sada svojim projektilima može doseći čitavu teritoriju SAD-a. S druge strane, poslije dugog perioda tišine na toj relaciji, on je prvi put uputio umjereni ton ka Seulu, govoreći o mogućem slanju Olimpijske delegacije Sjeverne Koreje na Olimpijadu u Pjongčangu, te predložio pripremni sastanak vladinih zvaničnika obije strane.
Južna Koreja pozitivno je reagovala na njegovu ponudu, a samo nekoliko dana kasnije izaslanici dvije zemalja sjedili su za istim stolom. Rezultat je bio besprimjerni pokušaj prijateljskog predstavljanja tokom Olimpijade, zajednički ulazak dviju Koreja pod neutralnom zastavom – i sve pred očima Kim Jong Unove sestre. Kim Jo Jong je prvi put od podjele Koreje bila jedan od članova dinastije Kim na južnokorejskom tlu, koju je pri tome u više navrata primio predsjednik Južne Koreje Moon Jae In.
Strahovanja, da se bi to poboljšanje odnosa uskoro moglo splasnuti nakon okončanja Olimpijade, još se nisu obistinila. Početkom ove sedmice, prvi put nakon što je preuzeo dužnost, zvanična vladina delegacija otputovala je u Pjongjang na razgovore, a predvodio ju je savjetnik za nacionalnu sigurnost Južne Koreje. Odmah nakon toga, Južna Koreja je najavila da će krajem aprila doći do sastanka između Moon Jae Ina i Kim Jong Una. Zadnji međukorejski samit održan je 2007. godine. Njegovi tadašnji akteri su bili Kim Jong Il i južnokorejski predsjednik Roh Moo-hyun.
Šta Sjeverna Koreja zahtjeva, a šta nudi?
Savjetnik za nacionalnu sigurnost Južne Koreje uputio je američkom predsjedniku Trumpu nekoliko poruka iz Pjongjanga. Shodno tome, Kim Jong Un je izrazio spremnost za razgovore o potpunoj denuklearizaciji Korejskog poluostrva, ali pod uslovom da je sigurnost njegove zemlje zagarantovana. Pored toga, Kim je obećao i da neće sprovoditi dalje nuklearne i raketne testove, sve dok budu trajali bilateralni razgovori između SAD-a i Sjeverne Koreje. On je izrazio i spremnost da prihvati nastavak redovnih južnokorejsko-američkih vojnih vježbi. Do sada je Sjeverna Koreja kao preduslov za dijalog tražila obustavu tih manevara.
Kako reaguju Kina, Južna Koreja i Japan?
Kineski ministar spoljnih poslova Wang Yi se u četvrtak na konferenciji za novinare na marginama Nacionalnog narodnog kongresa u Pekingu izjasnio za direktne pregovore između SAD-a i Sjeverne Koreje. U petak naveče je objavljeno i da je Trump spreman da se sastane sa Kim Jong Unom. Kinesko ministarstvo spoljnih poslova ocijenilo je to kao pozitivne signale iz SAD-a i Sjeverne Koreje. “Veoma smo zadovoljni što su se Sjeverna Koreja i SAD odlučile na ovaj korak”, izjavio je portparol Ministarstva vanjskih poslova Geng Shuang u petak u Pekingu.
Liang Yabin, politolog na Centralnoj partijskoj školi u Pekingu, napisao je u lokalnom pekinškom listu da su ti pomirljivi tonovi i dalje “površni” i da je riječ o “pauzi” u krizi, ali da se tu još uvijek ne radi o “strateškoj promjeni”. Liang je u obrazloženju pojasnio: Sjevernoj Koreji potrebno je više vremena za sticanje i ovladavanje znanjem u pogledu minijaturizacije bojnih glava na projektilima dugog dometa i ovladavanju njihovog ponovnog sigurnog povratka u atmosferu. Uz to, Trump ovdje ima i unutarpolitičku računicu: novembarske izbore za Kongres. Ukoliko bi Trump uspio pronaći rješenje korejske krize, to bi moglo pomoći kandidatima njegove republikanske stranke.
Predsjednik Južne Koreje Moon Jae In najavljeni samit vidi kao “pripremu za utabavanje staze ka oslobađanju Korejskog poluostrva od nuklearnog naoružanja.” Kao znak “dobre volje” Trump nije postavio nikakve preduslove za sastanak s Kimom.
Japanski premijer Shinzo Abe pozdravio je promjenu kursa Sjeverne Koreje. To je rezultat zajedničke saradnje SAD i Japana i međunarodnog pritiska na vodstvo u Pjongjangu. Prije nego je Trump signalizirao svoju spremnost, u telefonskom razgovoru sa Abeom se dogovorio da nastavi sa „maksimalnim pritiskom” na Sjevernu Koreju, izvjestio je japanski list “Asahi Shimbun”. Abe planira sastanak sa američkim predsjednikom Trumpom u aprilu.
Koliko daleko je stigao sjevernokorejski raketni i nuklearni program?
Sjeverna Koreja se 1985. godine pod pritiskom Sovjetskog Saveza pridružila Sporazumu o zaustavljanju širenja atomskog naoružanja. Pjongjang i Seul su 1992. godine Korejski poluostrvo proglasili zonom bez atomskog naoružanja. Međutim, ubrzo nakon toga, Sjeverna Koreja je inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju odbila pristup njenim nuklearnim postrojenjima. Još jednom, i to 1994. godine, Sjeverna Koreja se u Okvirnom sporazumu iz Ženeve izjasnila da neće razvijati nuklearno oružje.
SAD su 2002. godine optužile vladu Sjeverne Koreje da nastavlja raditi na proizvodnji nuklearnog naoružanja, a 2003. je Sjeverna Koreja istupila iz Sporazuma o zaustavljanju širenja atomskog naoružanja. Dvije godine kasnije, uslijedilo je službeno saopštenje Sjeverne Koreje da posjeduje nuklearno oružje. Stručnjaci su u početku bili skeptični. Njihovo mišljenje se promijenilo sa prvim nuklearnim testom 2006. godine. To testiranje je dovelo do kritičkih reakcija širom svijeta. Čak je i Kina, kao njena saveznica, osudila taj gest Sjeverne Koreje. Potom je uslijedila je spirala sankcija, ali i dodatni atomski test. U 2012. godini ova zemlja je promenila svoj ustav i proglasila se nuklearnom silom. Najnovije testiranje nuklearnog oružja uslijedilo je u septembru 2017. Pri tome se, navodno, radilo o hidrogenskoj bombi.
Paralelno sa atomskim programom, Sjeverna Koreja je razvijala svoju balističku raketnu tehnologiju. Na početku su Sjevernoj Koreji pomagali Sovjetski Savez i Kina. Danas je ova zemlja i sama izvoznica raketne tehnologije. S godinama joj je uspjelo da razvije rakete sve većeg dometa. Tako Pjongjang raspolaže raketama kratkog, srednjeg i dugog dometa.
Najkasnije od 2016. Sjeverna Koreja radi na razvoju interkontinentalnih raketa sa dometom od preko 10.000 kilometara, koje mogu dostići na teritorij SAD-a. Dogodili su se i određeni testovi. O pouzdanosti i preciznosti interkontinentalnih balističkih raketa trenutno se ne može donijeti konačni sud. Nejasan je i stepen u kojoj mjeri je Sjeverna Koreja sposobna ugraditi minijaturizovane nuklearne bojeve glave na sisteme nosača raketa.
(Deutsche Welle)
