Ako je rad stvorio čovjeka, što je onda ljenivac u kancelariji? To je najplaćenije zanimanje na svijetu. Koliko god da su zabušanti plaćeni, preplaćeni su jer ne rade gotovo ništa. A ponekad su baš dobro plaćeni da se ne miješaju u svoj posao. Zabušanti „od karijere“ su socijalno izuzetno inteligentni, ali najveće zasluge za to što opstaju, pa čak i napreduju na poslu na štetu onih koji zaista rade – snosi poslovodstvo.

Kod nas se za obavljanje raznih privatnih poslova u radno vrijeme, kupovinu na pijaci, kuhanje zimnice ili honorarnog rada za drugu firmu, za savjetovanje ni o čemu i izmišljanje fantomskih a dobro plaćenih radnih mjesta uglavnom optužuje javni sektor. Nasuprot tome, pregorijevanje na poslu je postalo praktično sinonim za rad u privatnim firmama, naročito onima za koje nam tvrde da u Srbiju donose svjetske standarde i dižu produktivnost u nebesa.

Kako mogu izgledati svjetski standardi koji se ovdje prešutkuju, veoma slikovito dočarava knjiga Dejvida Bolčovera „Živi mrtvaci“, koja je postala svjetski bestseler. Ovaj britanski poslovni konzultant i pisac tvrdi da u savremenom korporativnom svijetu ima na stotine hiljada ljudi koji provode godine u svojim kancelarijama ne radeći maltene ništa. Oni se provlače kroz pukotine u ogromnim sistemima velikih kompanija, kojima se loše i neefikasno upravlja.

Najveća zanimljivost u ovoj knjizi je ta da je ona zasnovana u velikoj mjeri na iskustvu samog autora. On kaže da se po završetku fakulteta zaposlio u jednoj maloj osiguravajućoj kući, gdje su svi jako mnogo radili i da je zato počeo tražiti posao u velikim kompanijama. „Pokazalo se da u velikim firmama mogu raditi vrlo malo, za mnogo bolju plaću“, navodi Bolčover.

Poslodavci zaboravili na mene
On posebno ističe primjer jedne velike korporacije, gdje je prvih godinu dana radio najviše nekoliko sati tjedno. U početku mu je to prijalo, ali je kasnije počeo da se dosađuje. Otišao je kod svog nadređenog s pričom kako bi želio da se usavršava i više doprinese firmi, upitavši da li bi preduzeće htjelo da mu plati MBA studije?

Poslodavci su prihvatili njegov prijedlog, uz dogovor da mu nakon dodatnog stručnog osposobljavanja dodijele novo radno mjesto, gdje će moći primijeniti stečena znanja.

„Pred kraj mog usavršavanja, direktori nekoliko sektora u kompaniji pozvali su me na razgovor, ali sve se završilo samo na priči. Mjesecima nisam radio bukvalno ništa i shvatio sam da su poslodavci zaboravili na mene. Čitao sam knjige, išao u kino, ručavao s prijateljima, putovao po Europi i posjećivao nogometne utakmice jer jako volim nogomet. Zaista sam uživao, ali moja porodica i bliski prijatelji bili su manje oduševljeni i uvjeravali su me da potražim drugi posao“, priča Bolčover, koji je, napokon, poslije tri godine dobro plaćenog nerada i sam shvatio da takva idila neće moći vječno trajati.

„Moglo bi se reći da mi je to bio najbolji poslodavac ikada, ali kada to sagledate objektivno, jasno je da ovakvi slučajevi svima nanose ogromnu štetu“, zaključuje Britanac koji sada radi za sebe, tako što savjetuje menadžere kako da istisnu ljenivce iz kancelarije, piše poslovne knjige i naravno – one o nogometu.

„To je kao da sam stalno na odmoru“
Njegovo iskustvo nije izuzetak, potvrđuju i druga istraživanja, poput onog koje je sproveo Džozef Fuler, profesor menadžmenta na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Harvard. Fuler je nekoliko godina proučavao fenomen „plaćenih neradnika“ u multinacionalkama širom svijeta i došao do zaključka da je on zapanjujuće rasprostranjen.

Profesor navodi primjer zaposlenog koji u jednoj velikoj automobilskoj kompaniji održava IT sistem i koji radi svega nekoliko sati tjedno. On to može jer se niko ne razumije u njegov posao i praktično je svima svejedno što i koliko on zaista radi, sve dok sistem o kojem brine funkcionira. Zato ima vremena na pretek da se u radno vrijeme druži s djecom, planinari, pliva, igra video igrice i gleda serije. „To je kao da sam stalno na odmoru i samo povremeno moram da ga prekinem da nešto uradim“, opisuje ovaj IT stručnjak.

Neradnik možete biti i u velikim tehnološkim kompanijama, ukoliko vam se posreći da vas angažuju za neki razvojni projekt, gdje nerijetko ima mnogo praznog hoda jer nije baš najjasnije što je čija uloga u tome. A ni gdje se tko od inovativnih genija trenutno nalazi, jer su čas negdje u Africi, potom u Aziji, pa skoče do Europe, sve u cilju istraživačkog rada na projektu.

Fuler opisuje i ispovijest političkog analitičara u jednoj konzultantskoj kući, koji priznaje da ima toliko vremena na poslu da ga popunjava tako što svira violinu. Pošto veoma voli muziku, počeo je razmišljati da nauči svirati još neki instrument u radno vrijeme, ali ga u izboru sputava to što on ne bi smio biti kabast, jer kako inače da ga donosi u kancelariju? Ni njegove kolege iz istog odjeljenja se ne ubijaju od rada, a sve zahvaljujući tome što i njihovi nadređeni rijetko dolaze na posao.

Zorica Žarković

Biznis & finansije 228/229, decembar 2024/januar 2025