U gotovo svakom južnoafričkom gradu mogu se uočiti male radnje, u kojim se prodaje hrana, sredstva za pranje, duvan…Sada dobijaju sve jaču konkurenciju iz Azije.
Mei Čen je baš u poslu. 26-godišnja Kineskinja stoji iza tezge svoje radnje, prenatrpane korisnim, ali i beskorisnim stvarima. Posuđe, baterije, nakit i mnogo toga još, nalazi se na policama u slabo osvijetljenoj trgovini. Petak je popodne, nekoliko žena ulazi u radnju.
Ova mlada kineska preduzetnica naplaćuje, pakuje i odgovara na pitanja o robi – onoliko koliko može, s obzirom na svoje slabo poznavanje engleskog jezika. Ipak, Čen ne posustaje, čak i pored činjenice da se njena radnja nalazi usred Mandelinog parka, jednog neobičnog naselja u Kejptaunu.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
Radnju je otvorila prije godinu dana.
“Sve po pet randa” (rand je južnoafrički novac). Princip je: veliki izbor za malo novca, roba je proizvedena u Kini. Čenina radnja jedna je od rijetkih sa takvim konceptom. “Ovdje u Mandelinom parku nema puno radnji kao što je naša. Somalci koji ovdje imaju trgovine većinom prodaju hranu. Ako su ljudima potrebna sredstva za higijenu ili na primjer pelene, moraju u velike trgovine. A one su daleko, a prevoz je skup”, priča Mei Čen.
Kinezi marljiviji i požrtvovaniji?
Procjenjuje se da je u poslednjih 15 godina više hiljada Kineza došlo u Južnoafričku Republiku. Preciznijih podataka nema. Velika nezaposlenost u Kini i prilično labava južnoafrička politika useljavanja, doveli su do najnovijeg talas useljavanja. U svakoj četvrti postoji neka kineska radnja. Bondži Kocvana, koju susrećemo u radnji, smatra da je to pozitivno. “Za dolazak u ovu radnju nije nam potreban prevoz, jeftinije je i može se dobiti sve što ima i u supermarketu. Nekad kupujem stvari za kosu, ma kupujem svašta.”
Mei Čen ne želi da kaže zašto je napustila Kinu i sad sa mužem, roditeljima i dvoje male djece živi u malom prostoru iza tezge – usred južnoafričke siromašne četvrti. Po pravilu nezaposleni i slabo obrazovani Kinezi dolaze u Afriku sa nadom u blagostanje. Većina ih ovdje boravi ilegalno, pa zato nema ni podataka o broju kineskih radnji i njihovom prometu u Južnoafričkoj Republici. Ali, jedno je jasno: kineske radnje često bolje posluju nego domaće. Prema mišljenju Terensa Meknemea, razlog je u kineskom odnosu prema radu. Sagovornik Dojče velea je politolog i saradnik Fondacije „Brenthurst“ u Johanesburgu. Radeći na studiji koja je objavljena 2012. razgovarao je sa brojnim kineskim trgovcima. “Utvrdili smo da postoji gotovo nezamisliva spremnost na rad i jako velika sposobnost podnošenja i žrtvovanja. To ima veze sa vrlo uvreženim mišljenjem (kod Kineza) da osoba bez posla nije ništa i da samo požrtvovan rad može spriječiti gubitak posla.”
Ilegalan uvoz, prodaja bez računa
Drugi je razlog to što kineski trgovci, isto kao i somalski, svoje proizvode po pravilu nude jeftinije nego domaći trgovci. Oni nude veći izbor i imaju duže radno vrijeme. Njihov uticaj na južnoafričku privredu ne može se izmjeriti, kaže Mekname. Uvoz robe najčešće se odvija ilegalno. Prodaje se za gotovinu i najčešće bez računa. Država tako gubi novac, ali siromašnije stanovništvo ima mogućnost da za malo novca dođe do svakodnevnih potrepština.
Međutim, uspjeh kineskih trgovaca mogao bi dovesti i do nasilnih napada na strance. Javnost za to najčešće uopšte i ne sazna, prevelik je strah od policije. Ni Mei Čen o tome ne želi da govori: “Većinom su ljudi ljubazni, ali neki se napiju pa dođu u radnju i prave nered. A ako ljudi nemaj novca, ponekad i kradu. Ali, većina ljudi je ljubazna.”
San o povratku
Većina kineskih trgovaca živi kao u nekom zaštićenom prostoru, primjećuje Mekname. Jako je malo kontaka sa afričkim stanovništvom, jer im je ta kultura previše strana. Osim toga većina Kineza, Južnoafričku Republiku posmatra kao privremeno boravište. Čim prikupe dovoljno novca za obrazovanje djece žele da se vrate kući. I Mei Čen o tome razmišlja. “Da, nedostaju mi rodbina i prijatelji. Možda se jednog dana vratim u Kinu. Kad moja mala ćerka bude velika, moraću da se vratim.”
