Zašto je svijet došao u situaciju da među ekonomskim analitičarima preovladava potpuni pesimizam i poruka o konačnoj pobjedi „kazino preduzetništva“ sa Volstrita, raspravljali su najpoznatiji teoretičari i praktičari poslovnog upravljanja današnjice na Peter Drucker Forumu u Beču, saglasivši se da globalizacija mora da se „renovira“, ali bez pravog odgovora kako to i da se sprovede.

Kada je Bob Dilan 1964. godine pjevao himnu generacije „Vremena se menjaju“ (The Times They Are a-Changing), mladi ljudi širom svijeta povjerovali su da zaista nailazi novo doba, u kojem će biti više sluha za rješavanje društvenih nepravdi, i da će preraspodjela dobrobiti napokon postati pravednija. Kako tadašnja uvjerenja izgledaju iz današnje perspektive?

„Godinama govorimo da ekonomski rast i društveni napredak za što veći broj ljudi mogu i moraju da idu ruku pod ruku. Kako smo, onda, došli u situaciju da među ekonomskim analitičarima preovladava potpuni pesimizam i poruka o konačnoj pobjedi ’kazino preduzetništva’ sa Volstrita? To je posljedica simbioze ekonomije i političkog uticaja, kakva nije smjela da se dogodi na početku 21. vijeka“, zavapio je Ričard Štraub, bivši direktor u IBM-u i predsjednik Peter Drucker fondacije, otvarajući ovogodišnji Peter Drucker Forum u Beču.

Devetu godinu zaredom u glavnom gradu Austrije okupili su se vodeći svjetski mislioci iz oblasti poslovnog upravljanja, profesori sa prestižnih univerziteta i direktori velikih kompanija, na konferenciji koja nosi ime utemeljitelja modernog menadžmenta. „Upravo je Druker poručivao da je ’najbolji način da se predvidi budućnost taj da se ona kreira’, a veliki proboj modernih tehnologija nam je odjednom otvorio vrata beskonačnih mogućnosti kako da zaista usmjeravamo privredni rast tako da donese koristi što većem broju ljudi i rješava probleme koji se tiču čitavog društva, a ne samo menadžmenta velikih kompanija“, konstatovao je Štraub u svom pozdravnom govoru.

Zaokret u stavovima, ali ne i u moći
Šta o tim beskonačnim mogućnostima misle mladi i to u najmoćnijoj zemlji svijeta? Prema obimnom istraživanju koje je predstavljeno na konferenciji, a koje je polovinom ove godine sproveo Univerzitet Harvard među Amerikancima uzrasta od 18 do 29 godina o njihovim pogledima na svijet u kome žive – rezultati su bili više nego iznenađujući. Pokazalo se da milenijalci u Sjedinjenim Državama masovno odbaciju tekovine kapitalizma, nekada nacionalnog ponosa, u korist ranije omraženog socijalizma, budući da 51 odsto anketiranih uopšte ne podržava kapitalizam, a njih 33 odsto rado bi prihvatilo socijalizam kao oblik društvenog i državnog uređenja. Suprotno pređašnjim generacijama, preko polovine ispitanika ne bi se osjetilo uvrijeđenim kada bi ih neko danas nazvao „komunistima“.

Da li i kakve posljedice može imati ovakvo okretanje leđa mladih jurenju za zaradom u zemlji koja je uspostavila pravila slobodnog tržišta, koja je samo šest decenija ranije u „odbrani protiv komunizma“ sprovodila „lov na vještice“ i u kojoj se nemilosrdna konkukrencija u poslu cijeni iznad svega? „Riječ je o kapitalnim promjenama čije posljedice ćemo vidjeti u punom zamahu u narednim decenijama, kada ti mladi ljudi postanu nosioci američkog društva. Međutim, postoji jedan bitan faktor koji bi mogao da oteža njihova nastojanja – činjenica da nove generacije, ne samo u Sjedinjenim Državama, već u čitavom svijetu, poseduju sve manje znanja za potrebe globalnog tržišta rada, koje se mijenja brže i nepredvidljivije nego ikada prije u ljudskoj istoriji“, istakla je Liza Heršman, direktorka DeNovo Group i aktuelni predsjedavajući u Scrum Alliance, najveće svjetske mreže za razvoj i upravljanje poslovnim softverima.

Heršman je skrenula pažnju i da poseban problem predstavlja ponašanje najvećih privatnih i državnih kompanija, koje na promjene reaguju kao žabe koje se polako kuvaju u loncu tople vode. „One ne primjećuju evidentnu opasnost koja im se približava i na taj način gube trku s promjenama. A propast ovih kompanija, s obzirom na njihovu veličinu, odraziće se negativno na nacionalnu i globalnu ekonomiju“.

Kretanja koja upućuju da dolazi do smjene na tržištu mogu se uočiti i kroz pokazatelje da zarade vrtoglavo rastu u djelatnostima koje ranije nisu bile „u prvim redovima“, poput informacionih tehnologija, elektronske trgovine, turizma i fitnes industrije. To su većinom nove kompanije, koje su oberučke prigrlile mogućnosti modernih tehnologija. Primjera radi, hotelska grupacija Accor prihodovala je 5,5 milijardi dolara sa svojih skoro pola miliona zaposlenih, dok je u isto vrijeme Booking.com zaradio 5,8 milijardi dolara sa samo osam hiljada zaposlenih i bez velikih nekretnina u vlasništvu.

Takav preokret, međutim, nameće pitanje kako će se ostvarivati ekonomski rast i društveni napredak u uslovima kada automatizacija u gotovo svim oblastima poslovanja neminovno vodi ubrzanom smanjivanju zaposlenosti? Ako se ima u vidu, dodaje Liza Heršman, da je skoro 80% poslova budućnosti zasnovano na vještinama koje današnje generacije još uvjek ne posjeduju, onda je neophodno „renovirati globalizaciju“, tako da njen odlučujući činilac u novoj ekonomskoj razmjeni postane kompetencija radne snage, kako bi globalna proizvodnja bila pravilno raspoređena.

Tanka linija između vizije i halucinacije

Koliko je takav cilj ostvariv u situaciji kada, prema podacima Svjetke banke, oko dve milijarde ljudi širom svijeta i dalje živi sa manje od 3,2 dolara dnevno i teško obezbjeđuju i osnovnu egzistenciju, a kamoli obrazovanje koje bi trebalo da im „rezerviše“ mjesto na tržištu rada? Da li dio tog odgovora može da pruži „azijski model“ brzorastućih ekonomija, pogotovo Kine koja je prva započela praspodjelu svoje proizvodnje, i to u divovskim razmjerama?

Zemlja koja je do prije samo tri decenije bila podindustrijalizovana, i u kojoj je čak 750 miliona ljudi od tada prevazišlo granicu siromaštva – što se smatra apsolutnim rekordom u istoriji čovječanstva – sada seli svoju radnointenzivnu proizvodnju u druge države, kako bi pronašla jeftiniju radnu snagu i pokušala da sanira orgromne ekološke posljedice nastale naglom industrijalizacijom.

Na konferenciji je posebno bilo riječi o kineskim ulaganjima u deindustrijalizovanu i siromašnu Afriku, uz ocjene koje sa velikim optimizmom predviđaju kako će ona doprinijeti gradnji fabrika u siromašnim afričkim zemljama i smanjiti ekološku katastrofu u Kini. „Kina vidi nastupajuću deceniju kao zlatan period širenja svoje moći i uticaja, pogotovu u okviru BRIKS bloka. Uporedo sa tim, mnogi geopolitički događaji upućuju na mogući kraj slobodne trgovine kakvu znamo, pa i same globalizacije u postojećem obliku, zbog čega se sve više govori o eri ekonomskog nacionalizma. To, ipak, ne znači kraj multinacionalnih korporacija i ulaganja u inostranstvo, već da će takvi vidovi preduzetništva morati preko noći da se adaptiraju novonastalim uslovima, koji podrazumijevaju smanjivanje globalne robne razmjene i usporavanje rasta vodećih ekonomija, uz trendove automatizacije i skraćivanja lanaca distribucije“, navela je Hajan Vang, direktorka u China India Institute, proglašena jednom od 50 najuticajnih globalnih mislilaca iz oblasti menadžmenta u 2017. godini. Prema njenim riječima, baš iz tih razloga nerazvijene države centralne i istočne Afrike predstavljaju idealno tlo za kineska ulaganja.

Ono što je Vang zaboravila da pomene, i diplomatski izbejgla da odgovori posle predavanja, jeste pitanje da li će se time problem samo preseliti na teritorije gdje su, usljed ekstremnog siromaštva, rad za minimalne nadnice i zagađivanje i dalje dozvoljeni?

Šta je, na kraju, zaključak koji se može izvesti nakon višednevne diskusije u Beču? Da pravog rješenja za „renoviranje globalizacije“ još nema na vidiku, te da je izreka „tanka je linija koja razdvaja viziju od halucinacije“, danas izgleda važnija nego ikada.

Izvor: Biznis&Finansije