Što se ova kriza više razvija, sa sve daljim projekcijama normalizacije stanja, sve mi više pada na pamet vizionarstvo Branka Horvata. Taj vrhunski ekonomista i uvjereni ljevičar, čovjek nominovan za Nobelovu nagradu iz ekonomije, koji je još uoči raspada Jugoslavije upozoravao na sve strukturalne slabosti tog projekta je u jeku najgoreg rata donkihotovski zagovarao stvaranje Balkanske ekonomske unije. Dok se dobar dio javnosti s jedne strane zgražao nad tim njegovim predlogom, a drugi ga dočekao s podsmijehom, Horvat je uporno tumačio kako je saradnja između postjugoslavenskih zemalja nužna jer nijedna samostalno ne može opstati kao ravnopravan partner na globalnom tržištu.
Vrijeme je pokazalo da je bio u pravu, budući da su praktično sve ovdašnje zemlje, koliko god imale donekle različit ekonomski razvoj u posljednje tri decenije, realno postale ekonomske kolonije. Bolji dio tog procesa bilo je i međusobno trgovačko otvaranje, zahvaljujući kojem su svi počeli da plasiraju vlastite proizvode na tržišta susjednih zemalja, što je umnogome bilo omogućeno sjećanjima na, primarno prehrambene proizvode iz predratnog razdoblja. Čitav proces je bio praćen sve većom kulturnom saradnjom, koja je iz ideoloških razloga nailazila na puno više prepreka nego ona ekonomska, pri čemu još uvijek nije formirano jedinstveno tržište knjiga, kao najvidljiviji segment na kojem su državne politike pokušale zaustaviti logično tržišno povezivanje, sve uz mantru očuvanja navodno različitih jezika od tuđih uticaja.
Krah industrije u postjugoslavenskim zemljama
Stvar je, međutim s jezikom već odavno takva da engleski prijeti da sve ostale jezike pretvori u lokalni vernakular, na što Boris Buden već godinama upozorava, dok je kompletno zaustavljanje svijeta uslijed aktualne pandemije vrlo očito ukazalo na još nešto zbog čega vrijedi iznova aktuelizovati pa i dograditi Horvatove ideje. Naime, opšti krah turizma, a zapravo i putovanja u cjelini, zajedno s nestašicom bazičnih stvari poput kvasca, jednostavnih maski, lijekova, vakcina i ostalih proizvoda čija je proizvodnja gotovo u potpunosti preseljena u Aziju zbog ušteda na radnoj snazi i mogućnosti da se radnike u znatno većoj mjeri drži potplaćenima nego u Evropi, jasno je ukazao koliko se jednostavno možemo suočiti s nemogućnošću ispunjavanja elementarnih životnih potreba.
No, dok je ovaj proces preseljenja većeg dijela evropske industrije u Aziju bio posljedica svjesne i cinične odluke prema vlastitim radnicima, ali uz održavanje firmi, krah industrije u svim postjugoslavenskim državama došao je kao posljedica kriminalne privatizacije koja je proizašla iz političke odluke kako je vrijeme proizvodne industrije prošlo i kako je posljedično moguće živjeti od trgovine, turizma i generalno usluga.
Ono što trenutačno gledamo u direktnom prenosu je spektakularan krah te ideje. Obnova turizma će krenuti zadnja, biće vrlo spora, s velikim izgledima da se u ovako masovnom obliku nikad ne obnovi. Što nije nužno loše, naravno. Identična stvar dogodiće se s avionskim prevozom, a potencijalni problemi s snabdijevanjem osnovnim proizvodima uopšte nisu isključeni. Drugim riječima, moraćemo se vratiti na putovanja i komunikaciju, kako između ljudi, tako i vezano uz proizvode, s bliskim zemljama do kojih se može brzo doći putevima, pri čemu se jugoslovenski prostor nameće kao logično rješenje. Taj prostor je nekada doista bio ekonomski samodostatan i s visokim rezultatima u kulturi, što se nakon temeljne destrukcije neće tako lako obnoviti, ali je definitivno došlo vrijeme da se o tome počne razmišljati, jer ulazimo u sasvim novo doba i u drugačije društvene odnose.
Piše: Dragan Markovina
Izvor: Oslobođenje.ba
